Postapokalipsa nekad i sad

Postapokalipsa nekad i sad

Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.

U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.

Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o krušakama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.

A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.

U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.

Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwlellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.

Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih.

Oglasi

RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Machete ubija (2013)

Machete Kills
(izvor: rwoan)
MACHETE UBIJA
(MACHETE KILLS)
uloge: Danny Trejo, Michelle Rodriguez, Sofia Vergara, Amber Heard, Antonio Banderas, Cuba Gooding Jr., Walt Goggins, William Sadler, Lady Gaga, Carlos Estevez, Demian Bichir, Mel Gibson
scenarij: Kyle Ward
režija: Robert Rodriguez
proizvodnja: GreenStreetFilm, SAD, 2011.
trajanje: 108'

Štogod mislili o Robertu Rodriguezu, mora se priznati kako je riječ o jednom od rijetkih hollywoodskih filmaša koji odaje dojam da uistinu voli ono što radi, te jedan od još rjeđih koji publici ima običaj pružati upravo ono što ona od njega očekuje. Jedan od primjera za to je “Machete ubija”, akcijska komedija koja predstavlja ispunjenje obećanja koje na prvi pogled nije izgledalo previše ozbiljno. Ono je dano u obliku lažnog trailera snimljenog za “Grindhouse”, intrigantni, ali komercijalno zlosretni zajednički projekt Rodrigueza i Quentina Tarantina kojim se nastojala odati počast eksploatacijskim B-filmovima 1970-ih. Iako je”Planet terora”, Rodriguezov dio tog diptiha, završio kao neuspjeh, oko kratkog, ali efektnog trailera u kojem Rodriguezov rođak Danny Trejo tumači opakog profesionalnog ubojicu se digla dovoljna graja na Internetu da se tri godine snimi pravi film pod naslovom “Machete”. Taj film, kao i originalni trailer, su, pak, najavljivali nastavak pod naslovom “Machete ubija”. Usprkos ne baš prevelikom oduševljenju kod kritike, i ne baš prevelikoj zaradi (koja zbog Rodriguezove legendarne sklonosti niskom budžetu i ne znači previše), Rodriguez je odlučio biti dosljedan i snimiti pravi film pod tim imenom.

Rodriguez je, za razliku od prethodnog filma, u nastavku scenarij povjerio relativno nepoznatom Kyleu Wardu, koji se baš i nije pretjerano trudio stvoriti nekakav intrigantni ili previše domišljati zaplet. Na samom početku naslovni protagonist zajedno sa svojom životnom partnericom i federalnom agenticom Sartanom Rivera (koju tumači Jessica Alba) rasturi skupinu korumpiranih američkih vojnika koji su nastojali prodati oružje meksičkim narko-kartelima. Uspješnu akciju prekida likvidacija Sartane od strane nepoznatog maskiranog čovjeka, kao i Macheteovo hapšenje i optužba za ubojstvo, koje će se riješiti prihvativši samoubilačku misiju koju mu je ponudio predsjednik SAD (koga tumači Charlie Sheen, u špici naveden pod svojim pravim “latino” imenom Carlos Estevez). Machete se treba vratiti u domovinu i ukloniti Marcosa Mendeza (Bichir), poludjelog revolucionara koji prijeti nuklearnim udarom na Washington ako američka vlada ne ukloni meksičke kartele. Macheteova misija, u kojoj mu pomaže niz egzotičnih i lijepih žena, ali odmaže tajanstveni plaćeni ubojica, se zakomplicira kada otkrije da bi iza svega mogao stajati moćni tajkun Voz (Gibson).

“Ševa, šora, šega” – dobitna kombinacija svakog uspješnog eksploatacijskog filma – se koristi i ovdje. Gledatelji su ponovno izloženi ogromnim količinama eksplozija, pucnjava, masovnog krvoprolića, sakaćenjima, vađenjima crijeva, kao i oskudno odjevenim ženama, a sve začinjeno crnim humorom. Za razliku od prethodnog filma koji je napravljen u kontekstu aktualnih debata o masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Meksika u SAD, “Machete ubija” nije opterećen nekom eksplicitnom političkom porukom; scene u kojima se kaosu na ekranu pokušava dati nekakav smisao, zapravo, smetaju. A to, zapravo, i ne iznenađuje, jer je draž “Machete ubija” upravo u tome što ga nitko ne bi trebao shvatiti previše ozbiljno – bilo da je riječ o vrhunskom profesionalnom ubojici koji svako malo mijenja identitete koristeći različite spolove i rase, bilo da bi predsjednik SAD mogao postati netko poput Charlieja Sheena (koji u filmu, kao što su to mnogi primijetili, zapravo glumi samog sebe). Teško se oteti dojmu da se Rodriguez prilično zabavljao snimajući ovaj film, kao i da su mnogi od glumaca u ovom projektu nastupili sa iskrenim oduševljenjem. Možda je najbolji primjer donedavno u Hollywoodu proskribirani Mel Gibson, koji jednostavno blista tumačeći za njega atipični lik bondovskog negativca.

Sve to, na žalost, ne može sakriti da je Rodriguez, u nastojanju da uopće snimi film, premalo pažnje uložio na njegov sadržaj. Za razliku od prethodnog filma mnoge scene i “štosevi” se ne doimaju previše originalno, odnosno predstavljaju pokušaj da se filmu na umjetni način produži trajanje dalje od standardnih sat i pol. To vrijeme će gledatelju, pogotovo na kraju, biti daleko napornije izdržati nego u prethodnom nastavku. A i pokušaj da se izbjegne ponavljanje prvog dijela sa njegovim previše “jeftinim” i nimalo spekatkularnim obračunom nije baš najsretniji. Njime je cijela serija o Macheteu iz voda eksploatacijskog filma skrenula u vode parodiranja “legitimnih” spektakala, prije svega klasičnog bondovskog filma “Moonraker” i SF-klasika “Imperija uzvraća udarac”. Uzimajući ovo potonje za uzor, Rodriguez završnicu namjerno čini nerazriješenom, a i nastoji stvoriti opravdanje za novi nastavak – “Machete ubija ponovno”, čijem su naslovu u novom lažnom traileru dodane riječi “u svemiru”. S obzirom da ovaj film, iako s njime ne treba biti previše razočaran, već sada izgleda kao juhine juhe juha, lako je pretpostaviti da treći dio trilogije o Macheteu biti još gori, odnosno da je možda najbolje da ovaj put sve ostane na traileru.

OCJENA: 5/10

Svi su oni Mel Gibson

Iako priča o njegovom nasilništvu i pijanstvu najvjerojatnije nije u potpunosti crno-bijela, vrlo je vjerojatno da je karijera Mela Gibsona završena ili barem u fazi sličnoj petom stadiju karijere svakog holivudskog glumca. Zlobnici bi rekli da su razlozi za to ideološke, a oni još zlobniji etničke prirode, s obzirom da je Hollywood pokazivao priličnu sklonost gledanja kroz prste nasilnicima i seksualnim zlostavljačima kao što je, na primjer, Roman Polanski, a koji su bili “na liniji”.

Problem Mela Gibsona je, međutim, samo simptom trenda koji baš i ne mari mnogo za ideologiju, vjeru i etnicitet. Skandal, kao i najave bojkota Gibsonovih filmova, samo ukazuje na to koliko današnje filmske zvijezde u Hollywoodu sve više podsjećaju na dinosaure čije je vrijeme prošlo. Njih danas na životu, odnosno pod paskom javnosti, više održavaju tabloidni mediji nego komercijalni rezultati njihovih blockbustera. Vremena kada je netko odlazio u kino radi njuške ili imena na plakatu su odavno prošla. Štoviše, danas je zbog Interneta i Twittera teško zamisliti da bi percepcija nekog glumca od strane javnosti bilo teško razlučiti od percepcije stvorene njihovim privatnim životom. O tome najbolje svjedoče glumci koji se ne usuđuju priznati svoju homoseksualnost jer više ne bi mogli tumačiti heteroseksualne protagoniste filmova.

Hollywood možda može na trenutak odahnuti kada se jednom riješi “nezgodnog” Mela Gibsona, ali ono što se danas događa Gibsonu će se s vremenom početi događati svakoj holivudskoj zvijezdi.