Oznaka: Mekhi Phifer

RETRO-RECENZIJA: Otelo (O, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Mekhi Phifer, Josh Hartnett, Julia Stiles, Rain Phoenix, Andrew
 Keegan, Elden Hanson, Martin Sheen, John Heard
 glazba: Jeff Dana
 scenarij: Brad Kaaya (po tragediji Williama Shakespearea)
 režija: Tim Blake Nelson
 proizvodnja: Lions Gate, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

U posljednje vrijeme je među filmašima popularno radnju Shakespearovih drama stavljati u moderno okružje. Za tvorce Otela se može reći da su malo pretjerali u nastojanju da budu što aktualniji. Odnosno, barem su tako prije tri godine mislili glavešine tvrtke “Miramax” kada su srednjoškolski ambijent u ovom filmu doveli u vezu s masakrom u Columbineu. U strahu od političara i sličnih dušobrižnika koji optužuju Hollywood da promiče nasilje među američkom omladinom, te uvjereni kako se u srednjim školama ubuduće mogu događati samo limunade nalik na Ona je sve to, “Miramaxovci” su Otelo strpali u bunker. Tek prije godinu dana je film prodan tvrtki “Lions Gate” te tako nekako došao i do naših videoteka.

Radnja ovog filma se događa u elitnoj privatnoj gimnaziji na američkom Jugu gdje jedini crni učenik Odin James (Phifer) svoje mjesto ima zahvaliti neospornom košarkaškom talentu. Odin gimnazijski tim vodi iz pobjede u pobjedu te se ćini da ima sve sto može poželjeti – slavu, izglednu karijeru na sveučilištima i NBA, te ljubav Desi (Stiles), najpopularnije djevojke u školi. No, nisu svi oduševljeni s Odinom, a prije svega Hugo Goulding (Hartnett), njegov timski kolega koji je uvjeren da mu je Odin preoteo mjesto u momčadi. Tjeran bolesnom ambicijom i zavišću, Hugo pronalazi slabu točku u svom suparniku i smišlja plan kako da ga ukloni. Koristeći svoj talent za manipulaciju s ljudima, Hugo će Odina, pretvarajući se da je njegov prijatelj, nastojati uvjeriti kako ga Desi vara s Michaelom (Keegan). U početku skeptični Odin s vremenom postaje ljubomoran sto će ga ne samo koštati prijatelja i karijere, nego i dovesti do krvavog finala.

Iako nas je 10 razloga zašto te mrzim (gdje glavnu žensku ulogu također tumači Julia Stiles) uvjerila kako se radnja Shakespeareovih komedija može komotno smjestiti u ambijent srednje škole u modernoj Americi, malo tko bi to pomislio za tragedije velikog Barda. No, to možda i nije tako blesavo kao sto se čini na prvi pogled. Razbješnjeli hormoni, frustracije i nedozrelost učenika su dušu dali za bizarne i najčešće krvave zaplete tako karakteristične za ono što se zove “elizabetanska tragedija”. Scenarist Brad Kaaya i režiser Tim Blake Nelson (nama poznat kao glumac iz filma Tko je ovdje lud) su uglavnom sačuvali glavne crte Shakespearovog zapleta, ali su likovima promijenili imena, a elizabetanske stihove zamijenili suvremenom prozom. Također su iskoristili priliku da kroz zaplet malo progovore i nekim prilično aktualnim aspektima stvarnosti u američkim srednjim školama – pogotovo tome da se sportski talenti pretpostavljaju svima ostalima, sto za sobom dovodi frustracije, nasilje, korupciju i konzumaciju droga. Iako se čini da je Kaaya malo pretjerao nastojeći zbivanja u ovom filmu objasniti nekakvom pseudofrojdovskom pop- psihologijom (odnos oca i sina Gouldinga), Otelo se čini neobično efektnim i prilično inteligentnim uratkom. Pri tome treba posebno pohvaliti šaroliku glumačku ekipu, među kojom se ističe sjajni Mekhi Phifer kao napaćeni glavni junak te Josh Hartnett (Pearl Harbor) kao negativac iz čije perspektive gledamo zbivanja u filmu. Sve u svemu, Otelo predstavlja jedan od boljih primjera suvremene adaptacije tekstova velikog Barda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Pakleni kvart New Yorka (Hell’s Kitchen, 1998)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Mekhi Phifer, Angelina Jolie, Johnny Whitworth, Rosanna
Arquette, William Forsythe, Stephen Payne, Jade Yorker, Michael
Nicolosi
glazba: Joseph Arthur
scenarij: Tony Cinciripini
režija: Tony Cinciripini
proizvodnja: Kuschner-Locke, SAD, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 100'

Johnny (Phifer) je mladi crnac koji živi u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, poznatoj po miješanom stanovništvu ali i visokoj stopi kriminala. I Johnny je bio upetljan u mračne poslove, ali je jednog dana naizgled rutinska pljačka zavrsila krvoprolićem u kojem je Johnny slučajno ubio prijatelja. Nakon što je odsjedio pet godina u zatvoru, Johnny se vraća natrag u Hell’s Kitchen ne bi li pronašao svog mlađeg brata koji se u međuvremenu navukao na drogu. Da bi zaradio za život, zapošljava se u konjušnici gdje ga njegov šef Lou (Forsythe), propali boksač, s vremenom počne uciti svojim vještinama. Johnny se nakon toga pokušava probiti u vode profesionalnog boksa, ali time privlači pozornost menadžera iz polusvijeta. No, to nije jedini Johnnyjev problem – Gloria McNeary (Jolie) ga drži odgovornim za bratovu smrt pa nastoji Pattyja (Whitworth), svog dečka i bivšeg Johnnyjevog pajtaša, nagovoriti da organizira Johnnyjevo ubojstvo. No, Patty, koji za život zarađuje kao diler, nije previše spreman to učiniti, jer ga mori savjest, kako zbog učešća u tragediji prije pet godina, tako i zbog toga sto održava ljubavnu vezu s Glorijinom majkom Liz (Arquette).

Pakleni kvart New Yorka, koji je svoju premijeru imao na festivalu u Torontu 1998. godine, nije film koji ce ući u antologije sedme umjetnosti, a i nap distributer ga vjerojatno ne bi otkupio da Angelina Jolie u međuvremenu nije postala velikom zvijezdom. No, s druge strane, to ne znači da je u pitanju lop film, iako je Tonyju Cinciripiniju ovo režijski debi. Uz Jolie i uvijek dobrog Phifera (Poštar) ovaj se film može pohvaliti odličnom ekipom poznatih i manje poznatih karakternih glumaca. Radnja filma je, doduše, opterećena klišejima filmova smještenim u podzemlje velikih gradova kao i za cinične 90-te neobično velikom količinom melodrame, ali se Cinciripiniju mora odati priznanje što ih je uspio prevladati relativno nekonvencionalnom završnicom. Humanistički ton filma je možda najveći razlog zbog kojeg bi Pakleni kvart New Yorka trebalo pogledati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Shaft (2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SHAFT

uloge: Samuel L. Jackson, Vanessa L. Williams, Jeffrey Wright,
Christian Bale, Busta Rhymes, Dan Hedaya, Toni Collette, Richard
Roundtree, Ruben Santiago-Hudson, Josef Sommer, Lynne Thigpen, Philip
Bosco, Pat Hingle, Lee Tergesen, Daniel von Bargen, Mekhi Phifer
scenografija: Patrizia Van Brandenstein
kostimografija: Ruth E. Carter
fotografija: Donald E. Thorin
montaza: John Bloom & Antoni Van Drimmelen
glazba: David Arnold & Isaac Hayes
scenarij: Richard Price, John Singleton & Shane Salerno (po motivima
romana Ernesta Tydimana)
rezija: John Singleton
proizvodnja: Paramount/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: VTI
trajanje: 100'

U doba kada svaki iole značajniji holivudski film s kraja 60-tih i početka 70-tih doživljava svoju modernu (i najčesće daleko lošiju) inkarnaciju, red je došao i na Shafta, kultni film Gordona Parksa iz 1971. godine. To ostvarenje, u kojem je Richard Roundtree po prvi put na ekranu bio prikazao filmskog superkulerskog junaka crne boje kože, inspiriralo je cijeli jedan žanr danas poznat kao “blaxploitation” – akcijske filmove pune eksplicitnog seksa, nasilja i jos eksplicitnijeg prostačkog rječnika koji su se od sličnih ostvarenja pocetkom 70-tih razlikovali po tome što su bili smješteni u milje američkih urbanih crnaca i što su njihovi junaci bili crnci, najčesće u zavadi s pokvarenim bijelcima. Sto se samog Shafta tiče, on je početkom 70-tih imao dva nastavka (od kojih je Shaft u Africi na ovim prostorima prilično poznat zahvaljujući jednoj prilično “vrućoj” sceni između Roundtreeja i Nede Arnerić) i nakon kratkog TV-izdanja otišao u legendu. Kada se krajem 90-tih počelo šuškati o novoj, modernoj verziji, mnogo toga nije slutilo na dobro. Prije svega je bio prilično problematičan izbor režisera – John Singleton, crnački filmaš koji je 90-tih izgradio reputaciju mrtvački ozbiljnim filmovima o stradanjima crnaca u američkom društvu, mogao je vrlo lako sve to pretvoriti u još jednu “politički korektnu” litaniju. Kada je samo snimanje počelo, dosta se govorilo o tome kako su on i njegov glavni glumac Samuel L. Jackson bili u stalnom sukobu, a da su se mirili samo da bi se zajedno svađali sa scenaristom Richardom Priceom koji, navodno, nije baš najbolje prenio duh Shaftovih filmova u moderna vremena. Shaft je svejedno, usprkos ne bas previše pohavalnih kritika, ostvario pristojan rezultat na kino-blagajnama, a sada se u našim videotekama pojavio kao jedno od prvih DVD-izdanja tvrtke VTI.

Srećom po poklonike originalnih filmova, kod producenata je nadvladao razum i novi Shaft je nastavak, a ne remake verzije iz 1971. godine. Gotovo tridesetak godina nakon što je stekao slavu kao najkulerskiji privatni detektiv u New Yorku, John Shaft (Roundtree) vodi uspješnu detektivsku tvrtku, ali se njegov istoimeni nećak (Jackson) odlučio za sličnu karijeru, samo u njujorškoj policiji. Jedne noći mu je dodijeljen slučaj ubojstva crnog studenta Treya Howarda (Phifer) kojeg je na smrt pretukao Walter Wade Jr. (Bale), rasistički raspoložen pripadnik njujorške zlatne mladeži. Mladom Shaftu nije problem pronaći pocinitelja, ali je konobarica Diane Palmieri (Collette), za koju Shaft zna da je bila svjedokom zločina, neraspoložena za svjedočenje. Shaft svejedno baca Wadea u pritvor, ali će se ispostaviti kako bogati tatica i politički utjecaj mogu i ubojici pribaviti smiješno malu kauciju, koju Wade koristi kako bi zbrisao u Švicarsku. No, nakon što se nakon dvije godine vratio natrag u New York, ispostavilo se da ga je Shaft strpljivo čekao. Ponovno bačen u pritvor, Wade se upoznaje s portorikanskim narko-dilerom Peoplesom Hernandezom (Wright) i od njega traži određenu uslugu – da pronađe i zauvijek ušutka Diane Palmieri, a po potrebi i samog Shafta.

Shaft nije film koji će ući u antologije, ali je daleko bolji od očekivanja. Razlog za to prije svega treba pronaći u tome što je Singleton osjećao duboko strahopoštovanje prema originalu. To se strahopoštovanje nije svelo samo na cameo-uloge samog Roundtreeja i režisera Gordona Parksa, nego na najozbiljniji trud da se očuva duh originalnog Shafta. Tome je svoj doprinos dao i Samuel L. Jackson koji se potrudio da izgleda kao najkulerskiji akcijski junak kojeg smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Na žalost, prilicno bljedunavi zaplet, koji izgleda kao da je recikliran iz trećerazrednog “blaxploitationa” (a koji, ponekad, graniči i s crnim rasizmom, pogotovo u odnosu prema likovima portorikanskog podrijetla) nije izgledao previše dostojan jednog Shafta. S druge strane, istjerivanje pravde nekonvencionalnim sredstvima odnosno propagiranje vigilantizma u ovom filmu predstavlja poprilično osvježenje nakon “političke korektnosti” s kojom smo bili kljukani u prethodnom desetljeću. Na žalost, te je “političke korektnosti” ipak bilo dovoljno da se odstupi od jedne od možda najvažnijih sastavnica Shaftove legende – njegove reputacije nezaustavljivog ljubavnog stroja kojemu nijedna žena ne moze odoljeti. Moderni Shaft za razliku od strica u tom pogledu izgleda kao redovnik. Ni neki od glumaca se nisu pretrgli, pogotovo prilično nezainteresirana Toni Collette, a i Christian Bale samo reciklira svoju ulogu iz Američkog psiha. Ono što spašava ovaj film nije niz nekoliko prilično efektnih akcijskih scena, niti plejada iskusnih karakternih glumaca u minijaturnim ulogama (kao, na primjer, reper Busta Rhymes u ulozi Shaftovog neslužbenog pomoćnika) koliko izvedba jednog jedinog čovjeka. Jeffrey Wright se jednostavno toliko uživio u ulogu Peoplesa Hernandeza (a na njegovo inzistiranje je mijenjan scenarij da bi mu lik dobio dodatnu živost) da je uspio zasjeniti cak i samog Jacksona. No fanovi Jacksona i legende o Shaftu ipak mogu mirno spavati – usprkos svim nedostacima moderni Shaft je ipak neobično zabavan i dinamični filmić koji je nakon dugo vremena modernoj publici dostavio punokrvnog i karizmatskog akcijskog junaka.

OCJENA: solidan (++)

(Posebna napomena: Hrvatsko DVD-izdanje uz sam film posjeduje trailer, nekoliko spotova s pjesmama iz filma te dokumentarac sa snimanja.)

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.