Oznaka: Mary-Louise Parker

RECENZIJA: R.I.P.D. – agenti za počivale u miru (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Instant classic. RIPD - Rest In Peace Departme...
(izvor: fitnessferg)
R.I.P.D. – AGENTI ZA POČIVALE U MIRU
(R.I.P.D.)
uloge: Ryan Reynolds, Jeff Bridges, Kevin Bacon, Mary Louise Parker, Stephanie Szostak
scenarij: Phil Hay & Matt Manfredi
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Universal , SAD, 2013.
trajanje: 96 '

Kriza na američkim kino-blagajnama se nastavlja. Svaki novi tjedan barem jednom od velikih studija donosi komercijalni fijasko onog što je trebalo biti siguran ljetni hit. Među sve brojnijim ostvarenjima koje su doživjela tu sudbinu, malo koje ju je zaslužilo kao “R.I.P.D.” Roberta Schwentkea.

Kao i mnogi od današnjih blockbustera, i ovaj se temelji na stripu. “R.I.P.D.” je u originalu nastao kao djelo Petera M. Lenkova, scenarista nove verzije TV-serije “Hawaii 5-0”. Skraćenica “R.I.P.D.” bi se, pak, s engleskog mogla ugrubo prevesti kao “Zagrobna policija”. Protagonist, narednik Nick Walker (Reynolds), svoj policijski posao počinje na ovom svijetu, gdje ima uspješnu karijeru bostonskog čuvara reda, privlačnu suprugu Julie (Szostak), ali i hrpu zlata koje je prilikom jedne racije zajedno s kolegom Bobbyjem Hayesom (Bacon) strpao u džep. Kada ga uhvati grižnja savjesti i partneru izjavi da više neće sudjelovati u tome, za svoje poštenje bude nagrađen metkom u lice. Nakon što umre, unovači ga specijalna nebeska policija čiji je zadatak hvatanje duša koje su izbjegle put u raj ili pakao te ostale na ovom svijetu gdje izazivaju svakakve nevolje. Walker je dodijeljen kao partner Royu Pulsipheru (Bridges), bivšem šerifu s Divljeg zapada koji sada lovi Mrtvoduše – mrtvace prerušene u žive ljude – po ulicama Bostona.

Komercijalni fijasko “R.I.P.D.” je predstavljao jedno od najmanjih iznenađenja ovog ljeta. Matični studio “Universal” nije organizirao kritičarske projekcije, a što je obično znak da ni njihovi šefovi nisu bili uvjereni u uspjeh. Kritičari su, s druge strane, imali razloga za skepsu jer osnovna ideja scenarija, zapravo, i nije naročito originalna. Režiser Schwentke je, s druge strane, imao ne samo iskustva nego i uspjeha s adaptacijama stripova, a o čemu najbolje svjedoči iznenađujući hit “RED” iz 2010. godine. Ono s čime ovaj put suočio je prevazišlo njegove mogućnosti.

Najuočljiviji nedostatak “R.I.P.D.” jest loša ili, preciznije rečeno, nezainteresirana i neiskorištena glumačka postava. Ryan Reynolds, koji je u prošlosti pokazao kako posjeduje komičarski talent, je ne samo bespotrebno potrošen kao “ozbiljni” dio komičarskog dvojca. O nekakvoj “kemiji” s Jeffom Bridgesom kao njegovim “živopisnim” partnerom, nema ni govora. Bridges, pak, kao da na silu želi parodirati vlastiti lik iz vesterna “Čovjek zvan hrabrost”, ali na kraju zvuči kao loša parodija daleko boljeg Ripa Torna u filmu “Ljudi u crnom”. Angažman Kevina Bacona, s druge strane, čak ni manje iskusnim gledateljima ne ostavlja prevelike dileme o moralnom određenju njegovog lika, kao ni o “iznenadnom” obratu pred kraj. Jedina svjetla točka je prilično dobro raspoložena Mary Louise Parker kao šefica dvojice junaka; na žalost, njen lik se pojavljuje prekratko da bi značajno poboljšao opći dojam o filmu.

Fijasko “R.I.P.D.”, pak, daleko više uzroka ima u scenariju Phila Haya i Matta Manfredija, koji se doima nedotjeran čak i za niske standarde današnjeg Hollywooda. Njihov proizvod izgleda kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od već viđenih i daleko uspješnijih ostvarenja kao što su “Duh”, “Ljudi u crnom” i “Istjerivači duhova”.  Humor, koji bi trebao biti glavna atrakcija ovog ostvarenja, je zagušen patetičnim zapletom o tragičnom junaku koji se mora pomiriti s trajnom razdvojenošću od žive supruge. A ni ono malo što ga ima nije neke naročite kvalitete, te se uglavnom nadoknađuje CGI-jem potrošenim na groteskno izobličene Mrtvoduše i iritantno neatraktivne akcijske scene. One, naravno, uključuju završni apokaliptički obračun na ulicama velegrada – predvidljiv detalj bez kojeg se sve teže može zamisliti današnji hollywoodski blockbuster. Jedino čime se tvorci “R.I.P.D.” mogu pohvaliti jest da njihovo ostvarenje traje relativno kratko. Publika će im na tome biti zahvalna, ali vjerojatno ne dovoljno kako bi pronašla neko zadovoljstvo u ovom dugom, toplom i sve manje podnošljivom filmskom ljetu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: RED 2 (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10