RECENZIJA: Crna pantera (Black Panther, 2018)

Marvelov filmski univerzum je prije dvije godine došao do točke u kojoj se više nisu samo razbijali rekordi na kino-blagajnama, nego i u kojoj je kritika, uključujući i najokorjelije art-snobove koje filmove o superherojima nisu mogli organski smisliti, bačena na koljena. Taj je trenutak došao zahvaljujući filmu Crna pantera, koji je od strane kritičara jednodušno i jednoumno dočekan kao epohalno remek-djelo u rangu Građanina Kanea i Kuma, a takav stav svoj odraz dao prije par godina za takav žanr nezamislivom “oskarovskom” nominacijom. Međutim, slično kao i rekordi na kino-blagajnama, to dostignuće nije imalo neke posebne veze s kvalitetom samog filma. Crna pantera je svoj božanski status stekao čak i prije same premijere zahvaljujući izuzetno vještoj propagandnoj kampanji koja je maksimalno iskoristila unutarnjopolitičke okolnosti u SAD, odnosno inzistiranje na “političkoj korektnosti” i ispravljanju svih krivih Drina američke i svjetske povijesti. Naslovini protagonist filma je crnac, a režiju je potpisao Ryan Coogler, afroamerički režiser koji se bio nametnuo politički angažiranim filmom Fruitvale Station, posvećenom stradanju Afroamerikanaca od ruku bjelačke policije. Tako je Crna pantera bio ne samo pretplaćen na panegirike, nego i cijepljen od svih negativnih kritika, s obzirom da bi loša riječ o ovom filmu u mnogim krugovima bila shvaćena kao rasizam.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Chadwick Boseman, se prvi put pojavio u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat, gdje je predstavljen kao T’Challa, princ afričke države Wakanda koji je istovremeno obdaren superherojskim moćima. Radnja filma na samom početku nastoji objasniti odakle su došle te moći i kakve veze imaju sa specifičnostima njegove domovine. Za ostatak svijeta Wakanda je siromašna, zabačena i nerazvijena zemlja okružena nepristupačnim prašumama i planinama zbog kojih nije bila zanimljiva bijelim kolonizatorima te tako uspjela sačuvati nezavisnost. U stvarnosti je na područje Wakande milijunima godina ranije pao meteorit koji sadrži vibranij, dragocjeni metal od kojeg se proizvodi superiorno oružje i na temelju kojeg su Wakanđani stvorili superiornu tehnološku civilizaciju. Međutim, ona je za ostatak svijeta nepoznanica zbog politike samoizolacije koju nakon očeve smrti i dolaska na prijestolje nastoji očuvati i T’Challa. Problem je u tome što su prije dva desetljeća zalihe vibranija bile ukradene od strane južnoafričkog plaćenika Ulyssesa Klauea (Serkis), i to uz pomoć ljudi iz same Wakande. T’Challa zajedno sa svojim suradnicima odlazi u Južnu Koreju kako bi pokušao pronaći Klauea, i tamo nailazi na CIA-inog agenta Everetta Rossa (Freeman) koji mu u tome prilično nevoljko pomaže. Klaue je zarobljen, ali ga nakon toga oslobodi njegov pomoćnik Killmonger (Jordan), za koga se na kraju ispostavi da ima ne samo neke osobne motive za svoj postupak, nego i planove da preuzme vlast u Wakandi i iskoristi njenu superiornu tehnologiju kako bi se bjelačkim državama i narodima osvetio za sve zlo koje su crnci bili pretrpjeli kroz povijest.

Crna pantera bi se na prvi pogled mogao shvatiti kao svojevrsna antiteza Thora, odnosno Wakanda predstavlja svojevrsnu antitezu Asgarda, odnosno kao bajkovito, čudesno rajsko mjesto u kome umjesto plavokosih i plavookih nordijskih bijelaca žive isključivo crnci. Mnogi su epohalnost filma pronalazili upravo u banalnoj činjenici da su svi likovi u filmu crnci, odnosno da se u njemu pokušava govoriti o nekim ozbiljnim svjetskim problemima, i to iz perspektive Afroamerikanaca, odnosno crnaca uopće. Scenarij Ryana Cooglera i Joea Roberta Colea se tako nastoji suočiti s tragičnom prošlošću kolonijalnih osvajanja, ropstva, institucionalnog rasizma, kao i njenim nepravladanim posljedicama u obliku siromaštva, droge i kriminala. Pri tome se nude dva međusobno suprotstavljena rješenja problema – jedan koji je oličen u zbijanju rasnih redova, radikalizmu i nasilju uperenom protiv tlačitelja, a koji je prije više od pola stoljeća simbolizirao Malcolm X; drugi je put kompromisa i nenasilja koji su propovijedali Martin Luther King i Nelson Mandela. Crna pantera se odlikuje time da su u njemu ta dva stava jasno izražena i elaborirana kroz dva glavna lika, ali i da scenarij automatski ne zauzima strane u toj debati, odnosno da oba stava imaju svoje argumente i da će negativac do samog kraja imati prilike da ih obrazloži, a publika za njega zadržati barem nešto razumijevanja.

Politička angažiranost scenarija, odnosno nastojanje da se na uistinu ozbiljan način govori o ozbiljnim problemima predstavlja veliko dostignuće za film ovog žanra, ali isto tako donosi rizik da to učini nauštrb onoga što je većini publike najvažnije – šarene eksapističke zabave. Crna pantera uglavnom uspijeva izbjeći tu klopku, i to ne samo zbog stotina milijuna uloženih u specijalne efekte, nego i kreativnih resursa koji su mogli doći do izražaja. To se odnosi na uspješan pokušaj da se Wakanda istovremeno predstavi kao supertehnološka utopija, ali i mjesto koje se prirodno razvilo i održalo drevne afričke tradicije. Pri tome važnu ulogu igra vješto korištenje kostima, scenografije, rekvizita, ali i uglavnom efektna glazba Ludwiga Göranssona. I režija je uglavnom dobra, a što može dobro doći i u scenama T’Challinih vizija susreta s preminulim precima, a koje će neke starije gledatelje podsjetiti na znameniti film Ljudi mačke iz 1982. godine. Coogler se, međutim, daleko slabije snalazi u akcijskim scenama, pa neke od njih, poput automobilske potjere u sredini radnje, izazivaju zijevanje, a čak ni završna bitka nije naročito dojmljiva.

Glumačka postava je, s druge strane, uglavnom na visini. Chadwick Boseman je izvrstan u ulozi Marvelovog superheroja koji se od svih drugih odlikuje daleko većom odgovornošću i dalekovidnošću, ali i državničkom karizmom. Michael B. Jordan, inače jedan od stalnih Cooglerovih suradnika, mu je više nego dostojan suparnik. Među sporednim ulogama se, pak, najviše ističe gvajanska glumica Letitia Wright u ulozi T’Challine geekovske sestre Shuri. Neki drugi glumci, s druge strane, nisu imali sreće, pa tako Martin Freeman uglavnom funkcionira kao bijeli “token”, odnosno njegov lik je ekvivalent crbih likova koji su u neka ranija vremena služili isključivo za ispunjavanje rasne kvote. Crna pantera je daleko od neupitnog remek-djela kakvom su ga opisivali, ali njegova kvaliteta svjedoči da čak i tako proračunata franšiza poput Marvelove sebi može dozvoliti nešto više od pukog mlaćenja para.

CRNA PANTERA

(BLACK PANTHER)

uloge: Chadwick Boseman, Michael B. Jordan, Lupita Nyong’o, Danai Gurira, Martin Freeman, Daniel Kaluuya, Letitia Wright, Winston Duke, Angela Bassett, Forest Whitaker, Andy Serkis

scenarij: Ryan Coogler & Joe Robert Cole

režija: Ryan Coogler

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)

HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10

Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.

Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.

Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.

S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Hobit: Smaugova pustoš (2013)

2013_12_130028
2013_12_130028 (izvor: Gwydion M. Williams)

HOBIT: SMAUGOVA PUSTOŠ
(THE HOBBIT: THE DESOLATION OF SMAUG)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Benedict Cumberbatch, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Ken Stott, James Nesbitt, Orlando Bloom, Manu Bennett
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 166 '

Postoje neki poslovi koje je bolje ne započeti, ali jednom kada se započnu, bolje ih je dovršiti. Takvo shvaćanje dominira među dijelom kritike koja je iskazala malo oduševljenja za plan novozelandskog filmaša Petera Jacskona da Hobit, popularnu fantasy knjigu J.R.R. Tolkiena pretvori u filmsku trilogiju. Za razliku od trilogije Gospodar prstenova (čiji je novi Hobit predstanavak), koja se i sama temeljila na romana i kojoj je upravo format ciklusa epskih filmova savršeno odgovarao epskom sadržaju, nova Jacksonova trilogija bi na oko devet sati trebala razvući ono što su svojevremeno na sovjetskoj televiziji prikazali u sat i pol vremena, a spretniji vlasnici ZX Spectruma u istoimenoj video-igri znali rješavati u devet minuta. To, dakako, znači da se radnja romana mora maksimalno razvući, ili napuniti dodatnim sadržajima – likovima i podzapletima, koji s njim imaju prilično upitne veze. Prije godinu dana su neumitne usporedbe Neočekivanog putovanja, prvog dijela trilogije, sa desetljeće starijim ekvivalentom Prstenova družina, išle na štetu novog Jacksonovog projekta. Danas su se stvari promijenile, te će se drugi film – Smaugova pustoš – prije uspoređivati s Putovanjem. To, s obzirom na iskustva s nekim drugim filmskim sagama, kao što su Rat zvijezda i Igre gladi, ne mora biti loše po Pustoš.

Radnja se nastavlja tamo gdje je stala u prethodnom filmu, odnosno prati grupu patuljaka na čelu s Torinom Hrastoštitom (Armitage) kako putuje na planinu Erebor kako bi uz pomoć hobita Bilba Bagginsa (Freeman) pokušala ukrasti dragulj koji čuva zmaj Smaug. Družinu prilikom njihovog putovanja love orkovi na čelu s Azogom (Bennett), dok čarobnjak Gandalf (McKellen) u međuvremenu nastoji otkriti jesu li ti događaji vezani uz buđenje zlog Saurona. Družina patuljaka će se tokom svog putovanja sresti sa vilenjacima koji će im pomoći u borbi protiv orka, a posebno vila po imenu Tauriel (Lilly). Pustolovine će se nastaviti i u jezerskom gradu Ezgarotu prije nego što se konačno uspiju dokopati planine i drevnog grada patuljaka čije neopisivo bogatstvo čuva opasno i naizgled neuništivo čudovište.

Kao i drugi srednji filmovi iz sličnih trilogija, Smaugova pustoš je prvenstveno namijenjena publici koja je unaprijed upoznata s materijalmom, odnosno pretpostavlja da je ona, bilo preko Tolkienove knjige, bilo gledanjem prethodnog filma, upoznata s osnovama zapleta i likova. To sa sobom povlači manje potrebe da se sadržaj opterećuje s naracijom, ekspozicijom ili – a što je možda bio najveći nedostatak Neočekivanog putovanja – povezivanjem s likovima i radnjom Gospodara prstenova. Jackson i njegov scenaristički tim su u ovom slučaju prije svega orijentirani na akciju. Zato, iako u filmu ima dijaloga, na njega scenaristi nisu obratili pažnju, a još manje je vjerojatno da će to učiniti publika. Sve najbolje replike su, manje-više “potrošene” u traileru i one uglavnom imaju malo veze s Tolkienovim tekstom. Jedini novi detalj – a u čemu je Pustoš slična svom pandanu Dva tornja – jest to što kao drugi dio trilogije u gotovo potpunu mušku priču uvodi ženski lik ratnice Tauriel, kao i naznake nekakve ljubavne priče između nje i jednog od patuljaka. Segment koji se događa u Ezgarotu je, pak, pružio prilike da se za lik tamošnjeg pokvarenog gradonačelnika iskoristi komičarska karizma Stephena Fryja, iako se pokušaj da se preko njega “uvali” nekakav komentar na suvremeno stanje demokracije u svijetu doima pomalo anakronim.

Ono što će publika upamtiti je, pak, ono i zbog čega će uglavnom i doći u kino, a to je prilika ne samo da se čarobni Tolkienov svijet vidi na velikom ekranu, nego i još demonstracija vrhunaca suvremene hollywoodske tehnologije specijalnih efekata. Jackson i njegova majstorska ekipa je dodatno ovladala ne samo 3D tehnologijom, nego i njenim poboljšanjima sa slikom od 48 fps, odnosno koristi ih upravo tamo gdje im je najviše mjesto – u spektakularnim akcijskim scenama. U ovom filmu je upravo akcija ono što je najatraktivnije i najimpresivnije; scene su ne samo uzbudljive, nego i maštovite, a očito je da je Jackson u njima uživao isto onoliko, a možda i više nego gledatelji. Tu se možda najviše može istaći okršaj s orkovima na rijeci; druge scene su možda malo prerazvučene i ponavljajuće, odnosno žrtvovane potrebi da i drugi nastavak dobije “zasluženu” epsku dužinu. To se može vidjeti na kraju filma, kada Bilbo i družina bježe od Smauga, odnosno scenama koje svejedno impresivnima čini posuđeni glas uvijek zanimljivog Benedicta Cumberbatcha. Ipak, najveći izvor frustracije će biti to što film završava s “cliffhangerom” koji se doima malo previše naglim čak i za današnje standarde hollywoodskih saga. Iako nije isključeno da će njegovo razrješenje 17. prosinca, kada se pred publikom pojavi završni dio trilogije, završiti kao razočarenje, mora se priznati da novi Hobit nije previše skrenuo s utabane staze te da je publici dostavio ono što je od njega tražila. S obzirom na to što sve Hollywood zna raditi s tehnološkim i kreativnim resursima poput onih koji su Jacksonu stajali na raspolaganju, Smaugova pustoš, bez obzira na svoju nedovršenost, izgleda kao dobar posao.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Hobit: Neočekivano putovanje (2012)

At the Movies ~ The Hobbit, An Unexpected Jour...
(izvor: e r j k p r u n c z y k)

HOBIT: NEOČEKIVANO PUTOVANJE
(THE HOBBIT: AN UNEXPECTED JOURNEY)
uloge: Martin Freeman, Richard Armitage, Ian McKellen, Andy Serkis
scenarij: Peter Jackson, Phillippa Boyens, Fran Walsh & Gugliermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM, SAD, 2012.
trajanje: 169 '

Hollywood ponekad kao da želi stvoriti antipatiju prema filmovima prije nego što ih itko uopće pogleda. Takav primjer bi mogao biti “Hobit”, odnosno ekranizacija popularnog Tolkienovog romana i prednastavak trilogije “Gospodara prstena”, jedne od najuspješnijih filmskih serija svih vremena. Projekt koji se pripremao godinama i koga su poklonici Tolkienove proze čekali kao ozebli sunce je, međutim, kod dijela publike unaprijed stvorio gorak okus u ustima. Razlog je u tome što je relativno kratki roman, svojevremeno adaptiran kao dječja kazališna predstava i animirani TV-film od 77 minuta, postao nova trilogija čiju epsku dužinu sugerira i tri sata prvog filma “Neočekivano putovanje”. Takva odluka bi se mogla prije svega protumačiti pohlepom, odnosno nastojanjem da se, po uzoru na “Harryja Pottera” i “Sumrak”,  od publike maksimalno izmuze novac razbijajući narativnu cjelinu romana na dva ili više filmskih dijelova. Kod “Hobita” bi tolkienovski puristi to mogli shvatiti kao svetogrđe, a iskusnim gledateljima predstavlja rizik “razvodnjavanja” originalne priče i ubacivanja materijala kojemu tamo nije mjesto.

Režiser Peter Jackson, te njegovi ko-scenaristi Phillippa Boyens, Fran Walsh i Gugliermo del Toro su novi film na samom početku odlučili usidriti uz prethodnu trilogiju i njenog protagonista Froda Bagginsa tako što kao naratora koriste ostarjelog strica Bilba (Holm), koji priča svoju znamenitu pustolovinu. Radnja se potom prebacuje šezdeset godina u prošlost, kada mladog hobita Bilba (čiji lik tumači Martin Freeman), posjećuje čarobnjak Gandalf (McKellen) i nudi mu da se priključi skupini patuljaka i pomogne im oteti zlato od zmaja Smauga. Kao i svi hobiti, Bilbo je nesklon napustiti mirnu i pitomu Pokrajinu, ali ga na kraju ipak savlada žeđ za pustolovinu te se priključi družini na čelu sa Thorinom Hrastoštitom (Armitage). Zajedno sa njima će se morati suprotstaviti svakojakim opakim stvorenjima kao što su trolovi, goblini, orkovi, ali i opaki Gollum (Serkis).

Iako iza stvaranja nove trilogije nesumnjivo stoje financijski motivi, Jacksonu se ne može osporiti da radi nešto što uistinu voli. “Hobit” je za njega predstavljao sjajnu priliku da Tolkienov čarobni svijet ponovno pretoči na veliko platno i na taj način ponovi svoj magnum opus. Također je ponovno trebalo demonstrirati njegovo majstorstvo u baratanju najsuvremenijom tehnologijom specijalnih efekata, pogotovo nakon što su njegovi raniji filmovi – “King Kong” nezasluženo i “Ljupke kosti” zasluženo – predstavljali podbačaj. Neumitne usporedbe prethodne trilogije s novom će, pak, pažnju skrenuti i na korištenje 3D tehnologije, ovaj put kombinirane s revolucionarnom tehnikom 48 slika u sekundi. Njihov efekt je uistinu dojmljiv ali i dvojak – “Neočekivano putovanje” s jedne strane izgleda hiperrealistično, čak i najspektakularnijim scenama; u nekim scenama, pogotovo intimnije prirode, izgleda poput jeftine TV-drame.

No, bez obzira na svu vizualnu raskoš, “Neočekivano putovanje” se ne može riješiti svog konceptualnog problema, izazvanog potrebom da se kratki roman rastegne na (pretpostavljenih) devet sati filma. Jackson i njegov scenaristički tim se sa time bore kroz dugotrajne scene uvoda, jednako dugotrajno nagovaranje Bilba da na krene na putovanje (koje počinje negdje nakon sat vremena), ali i ubacivanjem scena i likova vezanih uz “Gospodar prstenova” ili “kreativno” sklepanih od Tolkienovih fusnota i apokrifnog materijala. Usprkos svih tih napora, “Neočekivano putovanje” svejedno stvara dojam razvučenosti koji nije predstavljao problem za prethodnu sagu. S druge strane, talent, ali i entuzijazam glumačke ekipe, koji se vjerojatno može mjeriti s entuzijazmom najzagriženijih “tolkienovaca”, su razlog zašto (barem zasad) “Hobit” ne izgleda onako razočaravajuće kao što je svojevremeno izgledao zloglasni prednastavak “Ratova zvijezda”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)