uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
 Paul Soles, Gary Farmer
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
 Daniel Taylor & Kario Salem)
 režija: Frank Oz
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123'

Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.

Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.