RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Dunkirk (2017)

uloge: Fionn Whitehead, Mark Rylance, Tom Hardy, Kenneth Branagh, 
Cillian Murphy, Jack Lowden, Aneurin Barnard, James D'Arcy, Harry Styles
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, Britanija/SAD/Francuska/Nizozemska, 2017.
trajanje: 106 min.

Malo koji suvremeni filmaš u Hollywoodu se može pohvaliti s reputacijom koju trenutno uživa Christopher Nolan. S jedne strane je riječ o tvorcu popularnih blockbustera čije ime može dobro poslužiti na promotivnom plakatu, a s druge strane je riječ o umjetniku koji u srazu sa studijskim glavešinama nikada nije kompromitirao svoj talent te stoga uživa status ljubimca kritike. Ne iznenađuje, stoga, što se svaki novi Nolanov film gleda kao potencijalni filmski događaj godine kao i mogući osvajač “Oscara”. Iskustvo nas, međutim, uči da se i najboljima mogu dogoditi promašaji, kao i da propagandna mašinerija i preveliki entuzijazam fanova i kritičara (koji često sebi ne mogu priznati da su fanovi) često stvaraju “hype” koji ni najveći talenti nisu u stanju opravdati. Dunkirk, koji se u proteklih nekoliko dana dizao u nebesa kao “remek-djelo” i “najbolji ratni film ikada napravljen” bi mogao predstavljati jedan takav primjer.

Naslov filma hrvatskoj, ali i većini svjetske publike (uključujući američku) neće značiti ništa. Razlog za to se može pronaći i u tome da je riječ o gradu koji je u zemljopisnim i povijesnim udžbenicima daleko poznatiji pod domaćim, odnosno francuskim imenom Dunkerque. U proljeće 1940. godine postao je poprištem jednog od ključnih i najspektakularnijih događaja Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbijanja, nakon što su savezničke, odnosno francuske snage propustile priliku da ga odmah okončaju kad je cjelokupni njemački Wehrmacht bio zabavljen gaženjem Poljske i nakon što je na Zapadnoj fronti trajao tzv. “čudni rat” gdje nitko nije pokušavao nikakvu ofenzivu, Nijemci su konačno pokrenuli svoju. Zahvaljujući kriminalnoj nesposobnosti francuskog zapovjedništva, uspjeli su iznenaditi saveznike tenkovskim prodorom kroz “neprohodne” šume belgijskih Ardena, za nekoliko dana probiti savezničku frontu i izbiti na La Manche. Pri tome su se Britanske ekspedicijske snage našle odsječene od svojih francuskih saveznika, odnosno na sve manjem komadiću zemlje u sjevernoj Francuskoj gdje je Dunkerque ostala jedina luka iz koje se Britance moglo evakuirati natrag u Britaniju. U taj su pothvat, s obzirom na apsolutnu nadmoć Nijemaca na kopnu i zraku, mnogi sumnjali, ali su Britanci, usprkos nesmiljenim napadima Luftwaffe uspjeli odatle izvući glavninu snaga – preko 300.000 ljudi. Iako su ostavili većinu opreme i iako su Francuzi nekoliko tjedana kasnije kapitulirali pred Nijemcima, ta je evakuacija dala snažan moralni poticaj Britancima da sami nastave rat protiv Hitlera, a kasnije su propaganda i nacionalna mitologija, slično kao Srbi s povlačenjem kroz Albaniju ili kineski komunisti s Dugim maršem, veliki poraz pretvorili u veliku pobjedu.

Dunkirk ta zbivanja prati kroz tri naizgled nepovezane priče, koji pružaju perspektivu ljudi koji su u toj operaciji sudjelovali na kopnu, na moru i u zraku. Prva prikazuje tjedan dana u kojima se Tommy (Whitehad), mladi pripadnik britanske kopnene vojske očajnički nastoji dočepati sigurnosti doma koji se nalazi s druge strane La Manchea, te kako ga tamo čekaju brojne opasnosti. Drugi segment se odigrava tokom jednog dana u kome gospodin Dawson (Rylance), civilni vlasnik malog brodića zajedno sa sinom i njegovim prijateljem plovi preko La Manchea kako bi se pridružio evakuaciji. Treći segment prikazuje sat vremena u kome Farrier (Hardy), pilot RAF-a sa svojim lovačkim avionom “Spitfire” i grupom suboraca nad La Mancheom pokušava zaštiti britanske brodove od njemačkih bombardera.

Špekulacije o tome da je Nolan s Dunkirkom jurišao na “Oscare” se obično nastoje opravdati time da je svojom temom blizak tzv. Najvećoj generaciji (odnosno veteranima Drugog svjetskog rata) koji još uvijek čine značajan dio glasačkog tijela Akademije. Oni koji pogledaju sam film će, međutim, zaključiti da je Nolan u njega uložio i daleko više kreativnog napora nego obično. To se može primijetiti ne samo u poslovičnoj “ispeglanosti” filma i brizi za sitne detalje, nego i u nastojanju da se po svaku cijenu bude različit od tipičnog ljetnog blockbustera. Ta se različitost može pronaći i u svjesnoj odluci da se za nekih 100 milijuna dolara budžeta ne potroši na CGI pa Dunkirk danas izgleda poput ratnih spektakala “stare škole” kakvi su bili Najduži dan i Bitka na Neretvi – stotine i tisuće britanskih vojnika na plažama glume stvarni statisti u uniformama, ratni brodovi koji gore, tonu ili pokušavaju izbjeći tu sudbinu su stvarna plovila posuđena iz mornaričkih muzeja, a i avioni su stvarni (uz malo kreativne šminke zbog rijetkosti da se nakon sedamdeset godina nađu “Štuke”, “Heinkeli”, “Spitfirei” i “Me109” u operativnom stanju). Kritičare će, međutim, daleko više impresionirati to da se Nolan nakon Mementa ponovno na spektakularan način igra s non-linearnom naracijom, odnosno da se tri priče ne odvijaju istodobno, iako se prikazuju istovremeno, pa tako gledatelj paralelno prati ono što se s pilotima događalo u sat vremena, s pomorcima u jednom danu i s protagonistom nepunih tjedan dana prije. Dio kritičara je taj postupak proglasio revolucionarnim, dok će većina publike biti zbunjena; gledatelji i kritičari s više utakmica u nogama će, međutim, relativno brzo shvatiti taj “štos” i neće im trebati mnogo vremena da zaključe kako će sve na kraju poslagati i kako će cijela priča završiti.

Uz ne-linearnost, Dunkirk je od tradicionalnih blockbustera trebao razlikovati i ne-romantični prikaz Drugog svjetskog rata, koji je gotovo u potpunosti lišen herojskih i patriotskih klišeja, odnosno bitku na plažama sjeverne Francuske prikazuje kao film katastrofe u kome se sve manje-više svodi na puko preživljavanje. To je jedini cilj kome su posvećeni mladi protagonist i njegovi drugovi, i zbog njega su spremni na brojne nimalo herojske, a ponekad i moralno upitne postupke zbog kojih njihovi bližnji stradaju, ponekad i na nimalo ugodne načine. Iako je PG-13 rejting nalagao da se izbjegne prikaz sakaćenja i eksplicitnijeg krvoprolića (zbog čega je Dunkirk mnogo “blaži” od Spašavanja vojnika Ryana), opći je ton mnogo mračniji. To, s jedne strane, ne iznenađuje, s obzirom da je riječ o prikazu bitke koju su Britanci, odnosno saveznici izgubili (i koja se zbila u vrijeme kad su Amerikanci još uvijek bili neutralni i Drugi svjetski rat smatrali tek prilikom da se proizvodnjom oružja izvuku iz Velike depresije), a koja je također bila vezana uz brojne kontroverze oko odnosa Britanaca prema francuskim saveznicima, koji su ih godinama poslije optuživali za ostavljanje na cjedilu. Taj aspekt, koji je za rata korišten od strane hitlerovske i vichyjevske propagande, se također pojavljuje u filmu i čini dio zapleta. Nijemci se, pak, gotovo uopće ne pojavljuju u filmu te, s izuzetkom aviona i par scena na samom kraju, predstavljaju gotovo apstraktnog, nevidljivog neprijatelja koji izdaleka na protagoniste šalje bombe, mine i torpeda.

Realističan i mračan prikaz rata koji je Hollywood, za razliku od kasnijih sukoba, proglasio “dobrim” je, s druge strane, kompromitiran time što se na samom kraju priča o vojničkoj katastrofi i jednostavnom preživljavanju ipak predstavlja kao trijumf Dobra nad Zlom. To se dogodi u sceni kada na očajne mase britanskih vojnika koji čekaju na plažama konačno dođu stotine i tisuće malih civilnih brodica čiji su se vlasnici dobrovoljno izvrgli opasnosti da “naše momke dovedu kući”. Herojski čin dodatno naglašava skretanje glazbe Hansa Zimmera u patriotske vode i korištenje motiva klasičnog kompozitora Edwarda Elgara (na sličan način korištenih u povijesnom filmu Elizabeth iz 1998. godine), ali najviše reakcije dvojice likova – mornaričkog kapetana fregate Boltona (Branagh) i vojnog pukovnika Winannta (d’Arcy) – koji upravljaju evakuacijom na jedinom preostalom molu u luci i čije diskusije trebaju u povijest neupućenoj publici pružiti kakav-takav politički i vojni kontekst kaosa i stradanja kome svjedoče u filmu. Dva glumca se izuzetno trude, ali se doimaju kao da su u Dunkirk zalutali iz nekog drugog filma, odnosno da je njihov posao mogla daleko jeftinije obaviti tradicionalna naracija. Nekim drugim filmom se doimaju i završne scene kojima dodatni kontekst daje znameniti govor britanskog premijera Churchilla o nastavku borbe protiv Hitlera, a koji bi trebao dati nekakav smisao svemu onome što su gledatelji prije toga gledali. Zbog svega je teško izbjeći dojam da je Nolanu sve ovo jedna velika stilska vježba koju je trebala opravdati “uzvišena” tema. U tome, Nolan ne izgleda bitno različit od Joe Wrighta koji je kaos na plažama Dunkerquea prije deset godina prikazao u izuzetno dojmljivoj i spektakularnoj, ali možda i ne baš najpotrebnijoj sceni svog filma Okajanje. I još se teže oteti dojmu da bi majstori “stare škole” kao što su Steven Spielberg ili Veljko Bulajić priču o Dunkerqueu mnogo bolje obradili na tradicionalan i manje pretenciozan način. Iako je kvalitetom daleko iznad onoga što se ljeti obično nudi u kino-dvoranama i iako mu se ambicije ne mogu poreći, Dunkirk se čini kao još velika pobjeda stila nad sadržajem.

OCJENA: 6/10