Oznaka: Marisa Tomei

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.

Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.

CIJENA ISTINE

(THE LINCOLN LAWYER)

uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas

scenarij: John Romano

režija: Brad Furman

proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2011.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Lovac (The Watcher, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: James Spader, Keanu Reeves, Marisa Tomei, Ernie Hudson, Rebekah
 Louise Smith, Chris Ellis, Robert Cicchini, Yvonne Niami
 glazba: Marco Beltrami
 scenarij: David Elliot & Clay Ayers (sinopsis: Darcy Meyers)
 rezija: Joe Charbanic
 proizvodnja: Universal/Interlight, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 97'

Keanu Reeves u ulozi izopačenog serijskog ubojice i nije tako loša ideja kao što izgleda na prvi pogled, barem kada nasuprot njemu nastupa uvijek pouzdani James Spader u ulozi protagonista, bivšeg agenta FBI Joela Campbella. Dotični je, nakon neuspjelog lova na serijskog ubojicu u Los Angelesu, postao ruševina od čovjeka i otišao u Chicago ne bi li tamo pronašao kakav-takav duševni mir i riješio se ovisnosti o tabletama. Ali, kao i obično, manijakalnom ubojici se omililo igrati perverzne igre sa sada već umirovljenim junakom, pa se i on doselio u Chicago gdje počinje dotičnom slati fotografije svojih budućih zrtava i ostavljati mu rok od 24 sata da ih pronađe…

Već i sama početna postavka smrdi na korištenje klišeja filmova o serijskim ubojica, pa nije ni čudo da ih je režiser Joe Charbanic maksimalno eksploatirao, uključujući jurnjave, eksplozije i obvezni završni obračun u napuštenom skladištu. To možda i nije takvo razočarenje, kao ono koje nam je priredila “oskarovka” Marisa Tomei u ulozi Campbellove psihoanalitičarke – dotična glumi s takvim entuzijazmom kao da ju je netko puškom dotjerao pred kamere. Spader, doduše, nekako ipak uspijeva spasiti ovaj film od potpune propasti, ali sve to nije dovoljno da ga pogledamo osim ako zbilja nemamo neki bolji način za utući vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.