A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.

Izbori bez izbora

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.