RECENZIJA: Ljubav je u zraku (2013)

LJUBAV JE U ZRAKU
(AMOUR & TURBULENCES)
nastupaju: Ludivine Sagnier, Nicolas Bedos, Jonathan Cohen, Arnaud Freck, Brigitte Catillon, Lila Salet
režija: Alexandre Castagnetti
scenarij: Xavier Nemo, Nirina Ralanto, Julien Simonet & Nicolas Bedot
proizvodnja: Reverence/Manchester Films/Thelma Films/Universal, Francuska, 2013.
trajanje: 96 '

Na pitanje da li je svijet devedesetih bio bolji ili lošiji nego što je danas se teško može odgovoriti. Ono o čemu nema spora jest da je bitno drukčiji. Među brojnim detaljima koji bi na to mogli ukazati jest i Hollywood, odnosno njegovi scenaristi i producenti koji su u nedostatku inspiracije za svoje romantične i druge komedije obilato kao izvor koristili opus svojih francuskih kolega. Danas su se stvari promijenile, te ne treba iznenaditi da kulturna razmjena ide u suprotnom smjeru. Jedan od primjera bi mogao pružiti američki glumac i scenarist Vincent Angell, čiji je originalni (i nikada producirani) scenarij poslužio kao predložak za francusku romantičnu komediju “Ljubav je u zraku”.

Zaplet filma se, barem na prvi pogled, čini prilično jednostavnim. Protagonisti su dvije sasvim suprotne ličnosti – pedantna umjetnica Julie (Sagnier) i hedonistički, neuredni plejboj Antoine (Bedos). Stjecajem okolnosti njih dvoje dobiju susjedna sjedala na letu iz New Yorka u Pariz. Ono što će taj let učiniti neugodnim jest to da su njih dvoje imali vezu koja je završila katastrofom. Sljedećih nekoliko sati nastoje drugim putnicima objasniti kako i zašto se to dogodilo; njihova priča, međutim, počne ponovno podgrijavati dugo vremena zatomljene osjećaje te se postavlja pitanje hoće li se prije povratka u Pariz vratiti jedno drugom.

Na adaptaciji Angellovog scenarija je radilo čak šest autora, ali se to u samom filmu teško može primijetiti. “Ljubav je u zraku”, doduše, sadrži uobičajene sastojke formule za hollywoodsku romantičnu komediju – tezu o tome da se suprotnosti privlače, protagonisti koji se ispočetka ne podnose, bizarni prvi susret kao uvod u ljubavnu vezu, smiješno egzotične lokacije kao sredstvo zavođenja (u ovom slučaju jedna od najpoznatijih, ali i najizlizanijih svjetskih znamenitosti), tragično predvidljive nesporazume koji će dovesti do razdvajanja dvoje ljubavnika i, naravno, patetika pred obavezni “hepi end”.  S druge strane, sav taj sadržaj je vješto upakiran u kompaktnu priču, kao i pouzdanu režiju Alexandrea Castagnettija koji na efektan način prebacuje radnju iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto.

Najveći adut filma je ipak u izuzetno raspoloženoj glumačkoj ekipi, a među kojom se najviše ističu tumači uloga dvoje protagonista. Ludivine Sagnier je najpoznatiji član postave, glumica koja je međunarodnoj publici postala poznata sa ostvarenjima kao što su “Bazen” i “8 žena”. U ovom filmu pokazuje kako nečija ljepota ne mora uvijek predstavljati smetnju komičarskom talentu, te se, da se kojim temeljem pojavi u hollywoodskoj romantičnoj komediji, mogla sasvim ravnopravno mjeriti sa kraljicama tog žanra kao što su Meg Ryan ili Sandra Bullock. Njen partner Nicolas Bedos, koji je, između ostalog, sudjelovao u izradi scenarija, je daleko manje poznat i u domovini je slavu izgradio prvenstveno po televizijskim nastupima. U “Ljubav je u zraku” pokazuje izuzetan talent da simpatičnim učini lik koji puši, pije i žene konzumira poput potrošne robe. Sagnier i Bedos u svemu tome primaju važnu pomoć od sporednih glumaca, odnosno likova koji bi dvoje fizički natprosječno atraktivnih protagonista trebali vezati uz stvarni svijet. To se prvenstveno odnosi na Jonathana Cohena kao Antoineovog najboljeg prijatelja; odnos između dva lika je tako dobro postavljen da se gledatelj ne sjeti zapitati zašto netko tko sebi može priuštiti prekooceanske letove i provod u New Yorku još uvijek za prijatelja ima nekoga tko za život zarađuje kao bolničar u staračkom domu.

“Ljubav je u zraku” predstavlja još jedan primjer kako hollywoodsku kreativnu krizu, ako se potrude, mogu iskoristiti druge kinematografije. Mada nije ništa više od žanrovskog proizvoda za neobaveznu zabavu, ovaj film pokazuje kako se i na tržištu romantičnih komedija Hollywood može tući njegovim vlastitim oružjem.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: “Državni neprijatelj broj 1”, I i II dio (2008)

Jean Francois-Richet, francuski režiser svjetskoj publici poznat po ne baš najsretnijem remakeu Carpenterovog kultnog filma Napad na policijsku postaju, očito zna pratiti suvremene trendove. Nakon što je Quentin Tarantino sa svojim Kill Billom pokazao da filmovi u više dijelova nisu komercijalni bauk, taj se model pokazao zgodnim za filmske prikaze ličnosti “većih od života” čije su biografije prepune detalja koje se adekvatno ne bi moglo utrpati u cjelovečernji format. Steven Soderbergh je taj model iskoristio u svom dvodijelnom prikazu biografije revolucionara Che Guevare, a Richet u prikazu Guevarinog nešto manje poznatog, ali isto tako živopisnog, suvremenika Jacquesa Mesrinea.

Mesrineov život je tako prikazan u dva cjelovečernja filma, u Hrvatskoj distribuirana pod nazivom Državni neprijatelj broj 1, iako dotični naslov u Francuskoj (L’ennemi public No. 1) koristi samo drugi film. Prvi je originalno nazvan L’Instict de Mort (Instikt smrti) i naziv je dobio po Mesrineovoj autobiografiji po kojoj se, za razliku od drugog dijela, djelomično temelji.

Prvi film započinje 2. studenog 1979. godine kada se prerušeni Mesrine (Vincent Cassell), u to vrijeme jedan od najtraženijih kriminalaca u Francuskoj, BMW-om u društvu djevojke Sylvie Jeanjacquot (Ludivine Sagnier) vozi pariškim ulicama ne sluteći da će mu ta vožnja biti posljednja u životu. Radnja se potom vraća dvadeset godina unatrag kada je mladi Mesrine, dijete situiranih roditelja iz srednje klase, kao regrut francuske vojske u ratnom Alžiru prisiljen zaprljati ruke krvlju tamošnjih civila. Pri povratku kući ga drže herojem, ali se Mesrineu teško pomiriti s dosadnim civilnim životom, te se umjesto toga počinje družiti s gangsterima, prostitutkama i sličnim polusvijetom koji mu nudi daleko uzbudljiviji način zarađivanja za život. Gangsterski bos Guido (izvrsni, iako gotovo neprepoznatljivi Gerard Depardieux) u domišljatom i drskom Mesrineu vidi veliki talent, ali kriminalna karijera je nakratko prekinuta boravkom u zatvoru i pokušajem da se skrasi kao obiteljski čovjek sa suprugom. Međutim, kada je otpušten s posla, napušta obitelj, vraća se starom načinu života i odlazi u kanadski Kvebek gdje će postići neke od najspektakularnijih kriminalnih pothvata.

Drugi dio se, pak, bavi ostatkom Mesrineovog života, odnosno razdobljem koje počinje 1972. godine kada se vratio u Francusku i nametnuo kao jedan od najzloglasnijih pljačkaša banaka i otmičara. Mesrineovi pothvati, pak, plijene pažnju javnosti ne samo zbog njegove sposobnosti da bježi iz ruku policije i suda, nego i uživanju u statusu celebrityja, odnosno “državnog neprijatelja broj 1”. Mesrine sebe sve manje vidi kao kriminalca, a više kao svojevrsnog narodnog junaka koji otima novac licemjernim bogatašima i izvrgava ruglu represivni državni aparat kojeg oličava njegov glavni progonitelj, komesar Pierre Broussard (Olivier Gurmet). Kada završi iza rešetaka, naizgled na dugo vremena, boravak iza četiri zida koristi kako bi napisao autobiografsku knjigu-bestseler, a s vremenom se kao samozvani revolucionar i borac za socijalnu pravdu pokušava spojiti s Baader-Meinhofom, Crvenim brigadama i drugim ekstremnim ljevičarskim organizacijama koje su 1970-ih žarile i palile Zapadnom Evropom.

Richetovo djelo nije jedini film koji se bavio Mesrineom. Godine 1984. je Andre Genoves režirao film Mesrine s Nicolasom Silbergom u glavnoj ulozi. Državni neprijatelj je, pak, s obzirom na zvjezdani status Vincenta Cassella u ulozi glavnog junaka kao i daleko većim budžetom, izazvao daleko više pažnje. Richet epski sadržaj filma, ali i dvodijelnu strukturu, pak, koristi s daleko više uspjeha nego u svojoj verziji Napada na policijsku stanicu. Naime, Državni neprijatelj funkcionira ne samo kao film u dva dijela, nego i kao dva različita filma.

Prvi dio je, u neku ruku, daleko konvencionalniji te koristi sada već uobičajenu formulu za filmske biografije kriminalaca – redanje scena nasilja sa scenama u kojima se protagonistov životni put usmjerava prema kriminalu, a sve uz pažljivu rekonstrukciju kostima, rekvizita i scenografije koja pripadaju “starim dobrim vremenima”. Cassell je u ovom filmu efektan kao mladi, drski i bahati kriminalac koji vjeruje kao da je cijeli svijet njegov. Richet također koristi brojne prilike za izuzetno efektne akcijske scene, od kojih je najdojmljivija bijeg iz kvebečkog zatvora. Jedini minus bi mogla biti možda baš ne najsretnije angažirana Cecile de France u ulozi Mesrineove ljubavne i zločinačke partnerice Jeanne Schneider, a koja nema baš previše kemije s Cassellom.

Drugi dio, koji pokazuje Mesrineove pothvate u domovini je, daleko realniji i mračniji film. Za razliku od Mesrineovog teksta – u kojem su mnogi događaji bili “ispeglani” i “napuhani” – kao predložak služe mnogo prozaičnije činjenice, a i radnja se sada odvija u “olovnim” 1970-im. Karizmatski kriminalac više nije romantični junak koliko samoljubivi egomanijak koji ne shvaća da je njegov osobni rat protiv društvenog poretka osuđen na propast. To se vidi u efektnom castingu – Matthieu Amalric kao Mesrineov partner Francois Besse na prvi pogled sve vrijeme izgleda kao pomahnitali homicidalni manijak, a zapravo je razumniji i smireniji član kriminalnog dvojca. A o posljedicama Mesrineovih pustolovina možda najbolje svjedoči scena u kojoj razbojnik, nastojeći pobjeći od policije, uzima kao taoce nedužnu obitelj te ih tako dovodi u opasnost. Najbolji dojam, pak, ostavlja završnica u kojoj Richet scenu sa samog početka prvog filma prikazuje iz sasvim druge perspektive čineći film potpunijim od obične gangsterske biografije.

Iako Državni neprijatelj ima svojih nedostataka – Cassell ponekad preglumljuje, a scena spektakularnog hapšenja u američkoj pustinji se čini umjetno ubačena – može se preporučiti ne samo kao više nego dobar primjer gangsterskog filma, nego i podsjećanje kako miješanje kriminala i celebrity kulture nije isključivo domena ovih nesretnih vremena i prostora.

OCJENA: 8/10