Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.

Oglasi

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Smrt trećesiječanjske Hrvatske

SDP nakon drugog kruga lokalnih izbora, barem što se artimetike tiče, nema više razloga za zadovoljstvo nego nakon prvog. Izgubio je vlast u Požeško-slavonskoj županiji, kao i u gradovima Sisku i Velikoj Gorici. Jedina stvar koja može poslužiti kao utješna nagrada, odnosno materijal za uspješni “spin” jesu Dubrovnik i Vukovar, simbolički gradovi-heroji na “problematičnom” krajnjem istoku i jugu Hrvatske.

Ono što je, pak, zanimljivo jest da su najveći SDP-ovi gubitnici Tonino Picula i Davorko Vidović, za koje nije slučajno da su svoje karijere izgradili kao ministri u Račanovoj trećesiječanjskoj vladi. Njihovi, ne baš očekivani, porazi pokazuju da se u SDP-u, želi li ta stranka ikakvu budućnost, mora provesti daleko oštrija deračanizacija nego što je do sada bio slučaj. Želi li SDP nove birače, nove glasove ili barem priliku da bude ozbiljna opozicijska stranka, mora pokazati vrata licima koje javnost obično povezuje s najvećim neuspjesima kratkotrajne SDP-ove vlasti.

Andro Vlahušić, koji je, s druge strane, uspio potući Dubravku Šuicu i HDZ-u oteti Dubrovnik, također je bivši Račanov ministar. Međutim, Vlahušić je prije svega iskusni lokalni igrač, ali i član HNS-a koji se daleko lakše može distancirati od Račana i njegove gubitničke reputacije.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Ako je HDZ problem, SDP definitivno nije rješenje

Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.

A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.

Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.

Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.

Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.

Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.

Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.

Split pod Kerumom – kao New York!

Jedna od glavnih teza koju promiču vodeći splitski intelektualci, komentatori i mnogi pripadnici medijskog establishmenta jest da dolazak Željka Keruma na mjesto gradonačelnika nespojivo s modernim demokratskim standardima, odnosno da je nedopustivo da bogati poduzetnik postane prvi građanin i tako proizvede sukob interesa. Međutim, ako se pogleda van hrvatskih granica, vidjet će se da Kerumova pobjeda nije nikakav presedan niti devijacija koja bi Hrvatsku stavila van granica suvremenog svijeta. Dovoljno je skoknuti preko Jadrana i vidjeti kako je Silvio Berlusconi, usprkos toga što je najveći talijanski megatajkun, uspio bez problema osvojiti čak tri premijerska mandata.

Kada im se ukaže na tu činjenicu, većina splitskih i hrvatskih anti-kerumista bi rekla kako je Berlusconi nesretni izuzetak od modernih evropskih demokratskih pravila, odnosno relikt prevladane fašističko-mafijaške prošlosti. Međutim, prelazak preko još jedne velike bare bi pokazao kako svog Keruma ima i grad koji je donedavno bio oličenje svega što je moderno i urbano u suvremenom svijetu – New York.

Veliku jabuku, naime, od 2001. godine vodi Michael Bloomberg, koji je prema Forbesovim i svim drugim listama najbogatiji stanovnik tog grada, odnosno četvrti najbogatiji Amerikanac. Bloomberg je 88 %- tni vlasnik tvrtke Bloomberg L.P. koja se bavi financijskim softverom i poslovnim vijestima pa, dakle, predstavlja ne samo tajkuna, nego i medijskog tajkuna. Bloomberg je vlastito ogromno bogatstvo ulagao u izborne kampanje, te je s relativnom lakoćom kao kandidat Republikanske stranke čak dva puta odnio izbore u New Yorku, jednom od najčvršćih uporišta Demokratske stranke. Nakon što se proglasio nezavisnim političarom i prijateljskog uvjeravanja njujorške Gradske skupštine, sebi je otvorio put da se ove godine natječe i za treći gradonačelnički mandat. Za vjerovati je kako bi Bloomberg mogao pobijediti na jesen, i to ne samo zbog velike kese za kampanju nego zato što su Njujorčani uglavnom zadovoljni njegovim gradonačelnikovanjem – pokazao se isto tako efektnim kao njegov prethodnik Rudy Giuliani, ali bez Giulianijeve sklonosti da “žestokim” djelima i riječima izaziva kontroverze i skandale.

Željko Kerum je sa svojim sloganom “Yes, I can” pokazao kako će bez ikakvih kompleksa sebe nastojati prikazati kao splitski, odnosno hrvatski ekvivalent Baracka Obame (a mnogi cinici bi rekli da je njegov suparnik Ranko Ostojić još uspješnije preuzeo ulogu Johna McCaina). S obzirom da se u Hrvatskoj odnedavno sve – od pravnog sustava do policijskog ustrojstva – nastoji, makar verbalno, uskladiti s američkim standardima, pomalo čudi što se nitko nije sjetio u priču o Kerumu i Splitu uvesti i primjer Bloomberga i New Yorka.

S jedne strane je razumljivo što usporedbe s njujorškim gradonačelnikom nisu napravili intelektualci i medijski komentatori, s obzirom da bi im slučaj Bloomberg potpuno rasturio glavnu tezu o Kerumu kao kataklizmičkom sunovratu urbanog Splita u atavističko-ruralnu provaliju. S druge strane je zanimljivo da se sami kerumisti, odnosno Kerumova kampanja – koja se doima jednom od bolje organiziranih i vođenih u posljednje vrijeme – nisu sjetili ili odlučili jednostavno ne spominjati Kerumov njujorški ekvivalent. O razlozima za to se može samo špekulirati, ali bi se moglo reći da je takva usporedba možda previše fini instrument za izbornu utrku koja se čini sve sirovijom i žešćom. Možda će za potezanje tog argumenta biti vremena biti u drugom krugu koji će čini prilično izvjesnim.