Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.
A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.
Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.
Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.
Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.
Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.
Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.
Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.