Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.