RECENZIJA: Fury (2014)

FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '

Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.

Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.

Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.

Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.

Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.

Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...
Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)
NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Percy Jackson: More čudovišta (2013)

percy_jackson_sea_of_monsters_ver5
(izvor: bangdoll@flickr)
PERCY JACKSON: MORE ČUDOVIŠTA
(PERCY JACKSON: SEA OF MONSTERS)
uloge: Logan Lerman, Brandon T. Jackson, Alexandra Daddario, Leven Rambin, Jake Abel
scenarij: Marc Guggenheim
režija: Thor Freudenthal
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 107'

Najnoviji hollywoodski izvor inspiracije i prihoda na kino-blagajnama su omladinski fantasy i SF-romani. Nakon što ga je započeo ciklus o Harryju Potteru, nastavila “Sumrak saga”, isti trend održavaju “Igre gladi”. Zbog svega toga je teško zamisliti ijednog malo uspješnijeg autora tog žanra kojega ne zivkaju agenti s hollywoodskim ponudama za basnoslovno skupe ali i unosne projekte. Međutim, kao i kod svih drugih trendova i žanrova, postoje primjeri koji su dobri i oni koji to nisu. Među potonje se znao ubrajati “Percy Jackson i Olimpijci”, ciklus romana Ricka Riordana o američkom dječaku koji otkriva da su drevna grčka božanstva stvarna i da je jedan od njih, bog mora Posejdon, njegov otac. Tom se djelu znao zamjerati nedostatak originalnosti, prije svega zbog kombiniranja grčke mitologije s motivima “Harryja Pottera”. Te je zamjerke, s druge strane, djelomično otklonila više nego solidna ekranizacija prvog romana “Kradljivac gromova” iz 2010. godine, koju je režirao “potterovski” veteran Chris Columbus.

Taj je film zaradio dovoljno novaca da opravda nastavak, odnosno ekranizaciju romana “More čudovišta”, koje je sada dostupno na našim kino-ekranima. U novom filmu se Columbus zadovoljio ulogom producenta, a režija je povjerena Thoru Freudenthalu čiji je jedini cjelovečernji igrani film bio “Gregov dnevnik”. Radnja novog filma počinje u Camp Halfbloodu, “olimpijskom” ekvivalentu Hogwartsa, odnosno svojevrsnom odgojno-obrazovnom logoru za polubožansku djecu. Naslovni protagonist Percy Jackson (Lerman) je još uvijek frustriran time što mu se otac ne javlja, ali i što je usprkos spašavanja svijeta nova zvijezda logora postala Aresova atletska kći Clarisse La Rue (Rambin). Svi ti problemi blijede kada se ispostavi da je logor ugrožen od napada titana i drugih čudovišta, a da zaštitnu barijeru može spasiti samo Zlatno runo koje se nalazi u Moru čudovišta, odnosno Bermudskom trokutu. Misija je povjerena Clarisse, ali Zlatno runo odlazi tražiti i Percy zajedno sa svoim prijateljima. Tokom potrage će se suočiti sa buntovnim Hermesovim sinom Lukeom Castellanom (Abel) koji planira ustanak protiv bogova.

Iako službene brojke govore da je “More čudovišta” imao tek neznatno manji budžet od “Kradljivca gromova”, gledatelji će imati dojam da je novi film daleko daleko jeftiniji od svog prethodnika. To bi se najlakše moglo objasniti time da su producenti, nesigurni u to hoće li se franšiza održati, u “Kradljivca” ugurali što je moguće više sadržaja vezanih uz grčku mitologiju – njene priče, lokacije, stvorenja, ali i najviše od svih panteon sa svim najvažnijim predstavnicima. U “Moru čudovišta” olimpijskih prvoligaša više nema, uključujući i protagonistovog oca Posejdona; njima slabu zamjenu čini Dioniz koga glumi gotovo neprepoznatljivi i lošim replikama opterećeni Stanley Tucci, kao i Hermes čija je pojava prekratka čak i kada ga glumi uvijek raspoloženi Nathan Fillion. Mladi glumci koji tumače protagoniste se, s izuzetkom Jakea Abela u nezahvalnoj ulozi, doimaju ne baš previše zainteresirani za svoj posao.

Scenarij Marca Guggenheima odaje još manje entuzijazma i kreativnosti. Bogati korpus grčke mitologije, koji je inspirirao tolike umjetnike, ovdje je sveden na nekoliko verbalnih referenci i štoseva koji se doimaju prilično “bradati”. Možda najbolji primjer za to su tri slijepe boginje Greje koje je film pretvorio u božansku taksi-službu. Zlatno runo je, pak, svedeno na lošu kopiju Kovčega saveza iz klasičnih Spielbergovih “Otimača”. Na kraju film ne uspijeva impresionirati ni specijalnim efektima, pa se tako hipernegativac Kron u naoko apokaliptičkom obračunu na kraju filmu izgleda kao da je zalutao iz deset godina stare video-igre. Ono što nakon ovog filma služi kao utjeha jest da mu je i publika okrenula leđa te da trećeg nastavka, koji bi po prirodi stvari morao biti lošiji, vjerojatno neće biti.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Tri mušketira (2011)

Ladies
(izvor: Schneewante)
TRI MUŠKETIRA
(THE THREE MUSKETEERS)
uloge: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Christoph Waltz, Orlando Bloom
scenarij: Andrew Davies & Alex Litvak
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja:  Impact Pictures/New Legacy/Constantine Film, SAD/UK/Njemačka/Francuska, 2011.
trajanje:  110'

Malo koje književno djelo uživa takvu popularnost kao predložak za filmove kao što je to slučaj s Tri mušketira. Roman Alexandrea Dumasa je filmašima pružio dobitnu kombinaciju melodrame, akcije i egzotičnih kostima, i to duže od jednog stoljeća. Među brojnim ekranizacijama se kao najuspjelija ističe dvodijelni britanski spektakl Richarda Lestera iz 1970-ih. Njega je, između ostalog, kao svoj uzor naveo i Paul W. Andreson čija su se Tri mušketira upravo pojavila u našim kinima.

Već na samom početku novog filma, pak, postaje jasno da Andersonu uzor nije predstavljalo Lesterovo inzistiranje na povijesnoj autentičnosti. Nakon uvoda s prilično “kreativnom” političkom kartom Europe s početka 17. stoljeća slijedi uvodna sekvenca u kojoj su naslovni junaci – francuski kraljevski mušketiri Athos (Macfadyen), Aramis (Evans) i Porthos (Stevenson) – prikazani kao elitni tim obavještajaca koji u Veneciji krade Da Vincijeve planove za izradu zračnih brodova. Akcija, međutim, propada zbog izdaje Milady De Winter (Jovovich), koja je iste planove predala beskrupuloznom engleskom vojvodi od Buckinghama (Bloom). Godinu dana kasnije iz Gaskonje u Pariz putuje mladi d’Artagnan (Lerman) kako bi se priključio mušketirima. Tamo će biti upetljan u sukob mušketira s vlastohlepnim kardinalom Richelieuom (Waltz) i dvorske spletke koje prijete bacanjem Europe u apokaliptički rat.

S obzirom da se holivudske ekranizacije Tri mušketira u prosjeku snimaju svako desetljeće-dva, Andersonu je glavni zadatak trebao biti da stari predložak obradi na novi način. Već na temelju trailera su mnogi zaključili da se Anderson malo previše potrudio, natrpavši svoj film akcijskim scenama u kojima umjesto mačevanja i akrobacija glavnu atrakciju čine eksplozije, CGI i “slow motion”. Oni još zlobniji su u letećim brodovima pronašli “proziran” pokušaj da se pokuša izmusti koji dodatni dolar od publike koja je megahitom bila učinila Pirate s Kariba. Još “prozirnijim” se čini i korištenje 3D tehnologije – danas jednog od glavnih komercijalnih aduta u Hollywoodu – iako je, doduše, Anderson sa njom već imao iskustva u posljednjem nastavku Resident Evila. Ono što je “najprozirnije” je, pak, “neočekivani” obrat u epilogu filma, ubačen zato da stvori manevarski prostor za eventualni nastavak, a kojeg je malo iskusniji i ciničniji gledatelj mogao prepoznati “na kilometar”.

Usprkos silovanju europske povijesti i anakronističkom trpanju tehnologije, pa i pojedinih ličnosti, par stoljeća prije svog vremena, scenarij Andrewa Daviesa i Alexa Litvaka se, barem u sredini filma, doima prilično vjernim predlošku, a ponekad sebi dozvoli i koji lucidni trenutak u pauzama frenetične akcije. Prije svega se to odnosi na karakterizaciju, iako je jasno da su, na primjer, Logan Lerman i Gabriel Wilde (u ulozi d’Artagnanove ljubavi Constance) angažirani zbog izgleda, pa i nemaju prilike za glumački talent, a Andersonova supruga Milla Jovovich reciklira ulogu Alice iz Resident Evila. Trojka koja tumači mušketire je, pak, obavila solidan posao, isto kao i Waltz kao spletkarski kardinal. Osvježenje predstavlja Orlando Bloom koji očigledno uživa u rijetkoj prilici da tumači negativca, kao i gotovo neprepoznatljivi Mads Mikkelsen. Najprijatnije iznenađenje predstavljaju Freddie Fox – još jedan izdanak ugledne britanske glumačke obitelji – koji glumi frustriranog kralja-tinejdžera i Juno Temple kao njegova supruga. S druge strane, pokušaj da se humor u filmu maksimira korištenjem lika sluge Plancheta se čini isforsiranim.

Dodatnu atrakciju filma čine njemačke lokacije koje uspješno “glume” baroknu Francusku, dojmljivi interijeri tadašnjih palača, kao i prilično zanimljivi kostimi, na što će gledateljima pažnju skrenuti česti dijalozi na temu mode. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi općio dojam o Tri mušketira – filmu koji publiku može zadovoljiti samo ako od njega malo što prethodno očekuje.

OCJENA:4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)