[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]
Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.
Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.
Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.
Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.
To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.