Oznaka: Liam Hemsworth

RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'

Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.

Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.

Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.

Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Velika pljačka (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Liam Hemsworth
Liam Hemsworth (izvor: Gage Skidmore)
VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
The Hunger Games : Catching Fire
The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)
IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu  Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne,  Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike  u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Paranoja (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PARANOJA
(PARANOIA)
uloge: Liam Hemsworth, Gary Oldman, Harrison Ford, Amber Heard, Richard Dreyfuss
scenarij: Alexandra Milchan, Scott Lambert & Deepak Nayar
režija: Robert Luketic
proizvodnja: Gaumont Film/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 115  '

Kada su početkom 1970-ih Watergate i drugi skandali izazvali potpuni pad povjerenja američke javnosti u čestitost vlastite vlade, Hollywood je tom sentimentu podilazio snimajući mračne, uznemirujuće trilere o svemoćnoj vlasti koja najsuvremenijom tehnologijom prati svaki korak građana i ne ustručava se od brutalnih likvidacija novinara i sličnih dosadnjakovića koji čeprkaju tamo gdje ne bi trebali. Ostvarenja kao “Prisluškivanje”  i “Ubojice i svjedoci” su tada postala toliko popularna, da ih se počelo smještati u poseban žanr filmova političke paranoje. Četiri desetljeća kasnije, nakon što su sumnjive okolnosti smrti novinara Michaela Hastingsa i spektakularna otkrića Edwarda Snowdena pokazala da su te mračne vizije u mnogo čemu bile proročanske, netko bi mogao pomisliti da bi se film pod naslovom “Paranoja” oslanja na tu tradiciju ili barem pokušava na svoj način iskoristiti aktualni trenutak.

Takav dojam bi se rasprsnuo već nakon gledanja trailera, u kome su detaljno izloženi ne samo radnja, nego i “iznenadni” obrati. Scenarij se temelji na romanu Josepha Findera objavljenom 2004. godine, iako početna naracija u samom filmu sugerira kako je bio barem djelomično inspiriran kasnije započetom i danas aktualnom ekonomskom krizom. Protagonist Adam Cassidy (Hemsworth) je jedna od njenih žrtava, iako se, za razliku od većine njih, može pohvaliti da ima stalni posao. Problem je u tome što nakon šest godina mukotrpnog rada u informatičkoj tvrtki koju vodi beskrupulozni Nick Wyatt (Oldman) nije dobio zasluženo promaknuće ni povišicu, a koja mu je itekako potrebna jer se brine o teško bolesnom ocu (Dreyfuss). Njegov pokušaj da impresionira šefa završi fijaskom i otpuštanjem, ali mu Wyatt na kraju ipak daje drugu šansu. Ovaj put, pak, mora obaviti špijunski posao, odnosno infiltirirati se u tvrtku koju vodi Wyattov bivši mentor i sadašnji suparnik Jock Goddard (Ford), te pokušati dobaviti podatke o novom revolucionarnom mobitelu.

Da “Paranoja” neće biti naročito kvalitetan triler, mogao je sugerirati i angažman Roberta Luketica, australskog režisera koji od daleke 2001. godine nije uspio ponoviti uspjeh svog hollywoodskog prvijenca, komedije “Plavuša sa Harvarda”. Gledateljima će, međutim, najviše u oči pasti to da glavni glumac Liam Hemsworth izgleda kao član boy banda, a ne kao prekaljeni informatički profesionalac. Nedostatak njegovog glumačkog iskustva i talenta dolazi još više do izražaja kada ekran mora dijeliti s prvoligašima kao što su Gary Oldman i Harrison Ford. Iako im scenarij nije dao pretjerano produhovljene ili originalne replike, oni svoj posao obavljaju profesionalno i snose najmanju krivnju za neuspjeh “Paranoje”. Kod Forda, koji je za potrebe uloge prvi put obrijao glavu, bi se čak mogao prepoznati nekakav pokušaj da se lik koji glumi modelira po Steveu Jobsu; Oldman je, pak, neuobičajeno suzdržan za svoje standarde, ali svejedno efektan. Najgore je u cijeloj priči prošla Amber Heard, kojoj je dodijeljena nezahvalna uloga protagonistove djevojke koju on licemjerno iskorištava, ali koja svejedno, da bi se zadovoljile hollywoodske konvencije, završava u njegovom naručju, i to nakon što je na samom početku filma s njim dijelila krevet.

Naslovna tema, pak, u filmu postaje aktualna tek kada se protagonist suoči s pravom prirodom i motivima svojih poslodavaca, ali i sredstvima za video-nadzor i prisluškivanju koji im sve vrijeme stoje na raspolaganju. Hemsworthov lik svoj strah od praćenja izražava na nimalo uvjerljiv način, a nije ništa bolji ni jednostavni, ali potpuno razočaravajući deus ex machina kojim se njegovi problemi rješavaju. Kada se svemu tome doda da u “Paranoji” nema baš previše humora, kao ni akcijskih scena, postaje malo jasnije zašto ju je pokopala kritika i zašto je doživjela fijasko na sjevernoameričkim blagajnama. I to sasvim zasluženo.

OCJENA: 2/10