RECENZIJA: Osveta u visokim petama (The Other Woman, 2014)

Jedna od stvari o kojoj je volio govoriti Rust Cohle, protagonist TV-serije Pravi detektiv, bio je koncept o tome da ljudska egzistencija predstavlja vječno ponavljanje jednog te istog. Lako je zamisliti kako je inspiracija za taj scenaristički detalj pronađena u suvremenoj hollywoodskoj praksi, čiji se remakeovi i nastavci pretvaraju u reciklažu svega postojećeg. A ponekad se dojam o proživljavanju jednih te istih događaja može stvoriti i zbog filmova koji nisu identični (ili dovoljno slični) samo po sadržaju, nego i po reakcijama publike i kritike. Jedan takav slučaj bi mogao pružiti Klub prvih supruga, komedija iz 1996. godine koja je okupila tri popularne komičarke – Bette Midler, Goldie Hawn i Diane Keaton – u likovima prevarenih i odbačenih žena koje se udružuju u svrhu osvete svojim bivšim muževima. Taj je film doživio iznenađujući uspjeh na kino-blagajnama, usprkos toga što su ga kritičari nabili na kolac. Osamnaest godina kasnije, u američka i svjetska kina je došla The Other Woman (“Druga žena”, čiji je naslov preveden kao Osveta u visokim petama), komedija koja koristi slični zaplet. Rezultati su bili istovjetni – vrlo dobra gledanost i porazne kritike. 

Protagonistica filma je Carly Witten (Diaz), uspješna njujorška odvjetnica koja je odnedavno počela strastvenu ljubavnu vezu sa šarmantnim poslovnim čovjekom Markom Kingom (Coster-Waldau). Iznenadni posjet Markovoj kući, međutim, otkriva neugodnu istinu u obliku Markove supruge Kate (King). Niti ona nije previše sretna zbog otkrića da je dijelila muškarca svog života, te odlučuje potražiti Kate kako bi od nje dobila objašnjenje. Usprkos neugodnosti cijele situacije, dvije žene se počnu družiti i postaju prijateljice te počnu planirati osvetu. Ubrzo se ispostavi da Mark održava još jednu vanbračnu vezu, ovaj put s mladom djevojkom Amber (Upton). Nakon što su je upoznali sa pravim stanjem stvari, i Amber im se priključuje. Prateći Marka, tri žene otkrivaju kako supruge i djevojke nisu jedine koje je iznevjerio, odnosno kako se osim ženskarenjem bavio i drugim, daleko ozbiljnijim nepodopštinama.

Iako je i trailer sugerirao ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskim “high concept” komedijama, ne može se reći da zaplet iz scenarija Melisse Stack nije imao potencijala za nešto “dublji” sadržaj. Osveta je, tako, reklamirana kao “ženski” film, a što sa sobom povlači i određenu dozu feminizma, ili, preciznije, onoga što suvremeni Hollywood smatra feminizmom. Dva glavna lika, koje tumače Diaz i Mann, bi tako trebale utjeloviti dilemu moderne žene, odnosno odgovore na pitanje da li je važnija karijera ili brak. Osveta, na prvi pogled, prednost daje ovom prvom, jer je Carly prikazana kao najinteligentnija, najsposobnija i materijalno najbolje “potkožena” od svih članica ženske družine, dok Kate i sama priznaje da je glupa. Kontrast između ta dva arhetipa, međutim, nije nimalo iskorišten; umjesto toga se inzistira na njegovoj sintezi, pa se tako ispostavi da i moderna i “cool” Carly žudi sa mužem, djecom i stalnim krovom nad glavom – a sve to će, prigodno, dobaviti građevinar čiji lik tumači maneken Taylor Kinney. Osuda muškaraca kao bezvrijednih, pohotnih i nevjernih svinja je, pak, kompromitirana završnom scenom koja takvo ponašanje jednog od sporednih likova prikazuje na prilično blagonaklon način.

Glavni problem Osvete, međutim, nije toliko u konceptu koliko u traljavoj izvedbi. Film bi trebao biti komedija, ali će gledatelj koji slučajno nabasa u kino imati problema da odmah odredi njegov žanr. Humora u filmu baš previše i nema, a i kvaliteta je očajna. To se možda najviše vidi u slučaju Kate, čiji je lik pretvoren u patetičnu, glupu i mentalno neuravnoteženu kreaturu. Čak i neosporni talent Leslie Mann, koja je zahvaljujući svom suprugu Juddu Apatowu postala “kraljicom američke komedije”, ne može spriječiti da gledatelj izgubi svaku trunku simpatije za njen lik. Producenti, vjerojatno svjesni da u filmu mnogo toga nije smiješno, negdje na polovici nastoje to kompenzirati ubacujući gegove na temu različitih bioloških procesa, a koji se doimaju kao greškom umontirani iz komedija braće Farrelly. Ipak, najgora stvar u filmu je ono što bi trebao biti njegov najveći adut, iako ne za ciljanu publiku. Manekenka Kate Upton tako u filmu demonstrira sve ono što je učinilo zvijezdom Sports Illustrated i jednom od najpoželjnijih žena svijeta; međutim, čim njen lik otvori usta nedostatak glumačkog iskustva i talenta postaje bolno očigledan. Kao i to da se povijest ipak ne ponavlja, jer su u Klubu prvih žena, ma koliko taj film bio loš, u tri glavne uloge nastupile tri talentirane komičarke, dok je ovdje taj broj smanjen za trećinu. Nakon osamnaest godina, dakle, neke stvari nisu iste. Postale su još gore.

OSVETA U VISOKIM PETAMA

(THE OTHER WOMAN)

uloge: Cameron Diaz, Leslie Mann, Nikolaj Coster-Waldau, Kate Upton, Taylor Kinney, Don Johnson

scenarij: Melissa Stack

režija: Nick Cassavetes

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: U tuđoj koži (2011)

 

U TUĐOJ KOŽI
(THE CHANGE-UP)
uloge: Jason Bateman, Ryan Reynolds, Leslie Mann, Olivia Wilde
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: David Dobkin
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  112'

English: Leslie Mann and Judd Apatow at Time 1...
Leslie Mann i Judd Apatow (izvor: Wikimedia Commons)

Malo se koji koncept čini tako zahvalnim za zaplet komedije kao što je zamjena tijela. Spolne, generacijske, karakterne i druge razlike između likova koje zadesi takav fenomen u sebi zbrajaju potencijal i za komediju zabune i komediju karaktera. Kada je u pitanju Hollywood, taj koncept je rijetko ostvario svoj potencijal. Isto bi se moglo reći i za komediju U tuđoj koži; razočarenje ovim filmom je utoliko veće što su njegovi tvorci nastojali maksimalno koristiti jednu od rijetkih vidljivih holivudskih poboljšanja u posljednje vrijeme – opuštenije standarde “sočnosti” u svojim komedijama.

Radnja filma je smještena u Atlantu, a protagonisti su dvojica najboljih prijatelja koje je život odveo na sasvim suprotne strane. Dave Lockwood (Bateman) je situirani odvjetnik oženjen za zanosnu Jamie (Mann), ali istovremeno razapet između nastojanja da napreduje u uredu i brige oko troje male djece. Mitch Planko (Reynolds) je nadobudni glumac i neodoljivi zavodnik, ali čiji životni stil temeljen na neobaveznom seksu i različitim rekreativnim supstancama ponekad mora financirati sudjelovanjem u “umjetničkim” filmovima. Kada se jedne večeri nađu nakon previšepića , zaključe kako onaj drugi ima bolji život; želja za zamjenom života, koju su javno izrazili olakšavajući mjehur u gradskoj fontani im se sljedećeg dana ispuni tako što Dave preuzme Mitchovo tijelo, a Mitch Daveovo. Nakon što shvate što se dogodilo, Dave i Mike se u tuđim tijelima pokušavaju prilagoditi različitim životnim stilovima, pokušati ne upropastiti prijateljev život. Tada ih čekaju iskušenja koja Mikeu nudi Daveova žena, a Daveu njegova zanosna kolegica Sabrina (Wilde).

U Hollywoodu se u posljednje vrijeme teško išta može nazvati revolucijom; najbliže tome je trend koji datira od sredine prošlog desetljeća zahvaljujući kome su se u kino-dvorane vratile komedije sa cenzorskim rejtingom “R”. David Dobkin je u tome sudjelovao zahvaljujući hit-komediji Lovci na djeveruše, ali se ipak nije mogao mjeriti s neslužbenim vođom tog “pokreta”, producentom Juddom Apatowom čiji je opus u američku filmsku komediju vratio prostački rječnik, ali i razbio dotadašnje tabue u prikazu raznih tjelesnih tekućina, bioloških procesa i dijelova muške anatomije. Dobkin u ovom ostvarenju kao da nastoji nadoknaditi propušteno, pa film obiluje scenama vršenja nužde i prakticiranja nekonvencionalnih oblika seksulanosti. Dok su takvi sadržaji prije nekoliko godina bili osvježenje, sada već postaju pomalo zamorni i, što je za ovaj žanr izuzetno važno, sve manje smiješni. A prilike za zamor ima dosta, jer je Dobkin, po uzoru na Apatowa, film rastegao gotovo na dva sata; time je učinio vidljivim i nedostatak inspiracije kod Jona Lucasa i Scotta Moorea, scenarista proslavljenih uspješnim, ali ipak malo previše razvikanim Mamurlukom. Oni su U tuđoj koži napunili klišejima i predvidljivostima, kao i humorom neujednačene kvalitete, iako im se mora priznati poneki trenutak lucidnosti, kao u replici kojom Mitch Daveovoj kćeri objašnjava koja mu je najdraža vrsta plesa.

Sve te nedostatke je, međutim, više nego nadoknadila prilično nadarena i raspoložena glumačka ekipa. Jason Bateman se već specijalizirao za uloge “ozbiljnih ljudi” u komedijama, te mu uloga obiteljskog radoholičara nije predstavljala problem. Slično se može reći i za Ryana Reynoldsa, koji je prilično uvjerljiv kao bahati hedonist. Njihov zadatak je, pak, bio u ovom filmu nešto teži, jer su morali “skidati” jedan drugog, odnosno glumiti likove koji pokušavaju glumiti nekog drugog. U tome su prilično uspjeli i gledatelji bez problema prate njihovu transformaciju. Veliki je talent pokazala i Apatowljeva supruga Leslie Mann (iako će nju gledatelji više pamtiti po mini-skandalu vezanom uz korištenje CGI u “razotkrivajućim” scenama), kao i isto tako raspoložena Olivia Wilde.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)