RETRO-RECENZIJA: Trač (Gossip, 2000)

uloge: James Marsden, Lana Headey, Norman Reedus, Kate Hudson, Marisa
Coughlan, Sharon Lawrence, Eric Bogosian, Joshua Jackson, Edward James Olmos
glazba: Graeme Revell
scenarij: Gregory Poirier & Theresa Rebeck
režija: Davis Guggenheim
proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 90′

Iako naslov i mlađahna glumačka ekipa sugeriraju kako je Trač ništa drugo nego još jedan teenage slasher film u stilu Vriska i Stravičnih legendi, troje protagonista – arogantni Derrick (Marsden), lijepa Cathy (Headley) i šutljivi Travis (Reedus), studenti uglednog njujorškog sveucilista – imaju mnogo važnije probleme od pomahnitalih serijskih ubojica. U nastojanju da nekako opravdaju svoj boravak na sveučilištu i možda jednom dobiju i diplomu, odlučuju da kao seminarski rad iz društvenih znanosti izmisle trač i poslije prate kako se on širi među studentima. No, kao što to obično bude, ono što je počelo kao neobavezna glasina o tome kako je uštogljena i nevinošću opsjednuta studentica Naomi (Hudson) dala svom dečku Beauu (Jackson) ubrzo postaje pravi pravcati kriminalistički slučaj u koji je upetljana policija, i koji bi mogao čak ugroziti nečije živote. Iz svega ovog se može zaključiti kako je scenarist Poirier imao ambicije da od ovog teen-trilerlčića napravi sasvim ozbiljnu dramu koja ispituje nesposobnost suvremenog čovjeka da spozna istinu u moru laži i medijskih manipulacija. Na žalost, bez obzira na u početku zanimljivu pricu, kao i solidnu glumu glavnih junaka (koje, pak, rastura izvrsni Edward James Olmos u epizodnoj ulozi detektiva), Trač predstavlja promašaj, i to prije svega zbog odvratno loše deus ex machina završnice, kao i režisera Guggenheima koji u nekih 30-ak minuta uspijeva uvaliti sve moguće trilerske klišeje čineći završni obrat sve nego iznenadnim. Možda se bolje i nije moglo očekivati od filma kojem je Joel Schumacher jedan od producenata, ali Trač svejedno odaje dojam ostvarenja koje je ispunilo daleko manje od onog što je na prvi pogled obećavalo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton

Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)

300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se  temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom  oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (2013)

Film Review The Mortal Instruments City of Bones

(izvor: Joint Base Lewis McChord)

INSTRUMENTARIJ SMRTNIKA: GRAD OD KOSTIJU
(THE MORTAL INSTRUMENTS: CITY OF BONES)
uloge: Lily Collins, Jamie Campbell Bower, Robert Sheehan, Kevin Zegers, Lena Headey, Aidan Turner, Jonathan Rhys Meyers
scenarij: Jessica Postigo Paquette
režija: Harald Zwart
proizvodnja: Constantin Film, SAD/Njemačka, 2013.
trajanje: 130'

U Hollywoodu, kao što je to davno rekao William Goldman, nitko ne zna ništa. To svejedno ne sprečava šefove studija da desetljećima, poput srednjovjekovnih alkemičara koji su pokušavali pronaći tajnu vječne mladosti ili pretvaranja olova u zlato, traže jednostavnu formulu za pretvaranje svakog scenarija u siguran hit. Malo što odaje takav način razmišljanja kao “Instrumentarij smrtnika: Grad od Kostiju”, ekranizacija prvog iz serije od pet omladinskih fantasy romana američke književnice Cassandre Clare.

Protagonistica filma je njujorška adolescentica Clary Fray (Collins) koja živi sa majkom slikaricom Jocelyn (Headey). Njen život je sasvim običan, ali se počinje mijenjati kada joj se počnu pričinjati neobični simboli, odnosno kada postane svjedokinjom uznemirujućih događaja koje njen najbolji prijatelj Simon Lewis (Sheehan) ne može vidjeti. Stvari postaju tek nešto malo jasnije kada je u stanu umjesto majke dočeka čudovište od koje će ga spasiti Jace Wayland (Campbell Bower). On joj objasni da je, kao i ona sama, Sjenolovac, odnosno hibrid anđela i ljudskih bića čiji je zadatak borba protiv različitih demona. I majka Jocelyn je također bila Sjenolovka, ali je Clary dala magičnim ritualima izbrisati sjećanje kako bi je zaštitila od odmetnutih Sjenolovaca na čelu s Valentineom (Rhys Meyers) koji tragaju za Kaležom smrtnika.

Gledatelji, s izuzetkom onih koji su više od jednog desetljeća proveli na pustom otoku ili nekom sličnom mjestu, će teško izbjeći dojam o derivativnosti “Grada od kostiju”. Film izgleda kao nečiji pokušaj da se destiliraju esencije onog što je donijelo uspjeh “Harryju Potteru” i “Sumraku” i umiješaju u novi, još jači i efikasniji koktel. U njemu imamo protagonista koji otkriva da je povezan s paralelnim magičnim univerzumom, ali i svakojake ljubavne i slične peripetije vezane uz pripadnost ljudskom ili natprirodnom svijetu. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer Cassandra Clare prije dolaska na prvo mjesto bestseler-lista svoje spisateljske vještine vježbala stvarajući fanovsku prozu posvećenu Harryju Potteru. Također ne bi trebalo iznenaditi ni to da je većina kritičara, još uvijek traumatizirana “Sumrakom”, upravo na njegovom najnovijem derivatu iskalila svoje frustracije i proglasila još jednim razočaranjem ovog filmskog ljeta.

Usprkos derivativnosti, “Grad od kostiju” bi ipak bilo nepravedno gledati tek kao konfekcijsku kopiju, s obzirom da u njemu ima postoje određene trunčice originalnosti koje su se provukle kroz ne baš najspretniji scenarij Jessice Postigo Paquette te solidnu, iako neproduhovljenu režiju Haralda Zwarta. Katolička teologija, koja je predstavlja jedan od temelja ovog žanra, kao i konzervativizam karakterističan za “Sumrak”, su odbačeni u korist moderne, sekularne, društveno liberalne kulture i “svega što vole mladi”. Tako se u filmu pojavljuju otvoreno gej likovi, uključujući pojedine Sjenolovce, a neki od njih, iako potječu od anđela i svakodnevno se susreću sa natprirodnim bićima, se deklariraju kao ateisti.

Glumačka ekipa se doima prilično opušteno, uključujući Lenu Headey kojoj je dobro došao odmor od Cersei u “Igri prijestolja”. Simpatična Lily Collins je uvjerljiva u ulozi lika deset godina mlađeg od sebe u stvarnom životu, a auru nevine “djevojke iz susjedstva” uspije čak i kada u scenama gdje je, prema riječima samog lika, prisiljena da se “oblači poput kurve”.  Njen partner Jamie Campbell Bower, jedan od rijetkih glumaca koji se može pohvaliti sudjelovanjem u “Sumraku” i u “Potteru”, također obavlja više nego solidan posao. Iako, po običaju, završnica predstavlja trijumf CGI forme nad suvislim sadržajem i priprema teren za neumitni nastavak, “Grad od kostiju” je ostvarenje koje zaslužuje preporuke. Barem namijenjene gledateljima željnih nečeg boljeg od “Sumraka”. Ovaj film će im to pružiti, iako to i nije neko visoko dostignuće.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Dredd (2012)

Dredd

Dredd (izvor: CKSR)

DREDD
uloge: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lean Headey, Wood Harris, Domhnall Gleeson
scenarij: Alex Garland
režija: Pete Travis
proizvodnja: DNA Films, V. Britanija/Južna Afrika, 2012.
trajanje: 98 '

Tvrditi da je hollywoodski remake uvijek lošiji od originala danas zvuči isto kao i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. Međutim, u nekim prilično rijetkim slučajevima se znaju prošvercati primjeri koji i takve neupitne istine dovode u pitanje. Jedan od njih je i Dredd, iako u najužem smislu riječi ne predstavlja remake nego tek drugu po redu ekranizaciju popularnog britanskog SF-stripa Sudac Dredd. Tvorcima ovog ostvarenja (koji, zapravo, i ne pripadaju hollywoodskom mainstreamu), taj zadatak i nije bio naročito težak, s obzirom da je prethodna filmska inkarnacija Dredda iz 1995. godine u obliku Sylvestera Stallonea i Disneyevoj produkciji uglavnom opravdano pala u zaborav.

Radnja je smještena u 22. stoljeće kada je Zemlja opustošena nuklearnim ratom, a preživjelo stanovništvo prisiljeno živjeti u prenapučenim mega-gradovima kojima caruju siromaštvo, droga, nasilje i kriminal. Jedinu metodu održavanja kakvog takvog zakona i reda predstavljaju Suci – institucija koja u sebi objedinjava policiju i pravosuđe, odnosno čiji pripadnici imaju zakonske ovlasti pogubiti prijestupnike na licu mjesta. Jedan od Sudaca je Dredd (Urban), kome pretpostavljeni daju zadatak terenske procjene novakinje po imenu Anderson (Thirlby). Naizgled rutinski posao istrage trostrukog ubojstva u orijaškom neboderu se zakomplicira kada se ispostavi da je povezano sa “Slo-Moom”, drogom koja kod korisnika usporava doživljaj stvarnosti i čiju proizvodnju i distribuciju kontrolira krvoločna i beskrupulozna Ma-Ma (Headey). Dredd i njegova neiskusna partnerica zbog toga umjesto lovaca postaju lovina, progonjeni od horde kriminalaca sposobne da desetke tisuća stanara drži u strahu.

Novi Dredd, čiji je scenarij napisao Alex Garland, hvaljeni suradnik Dannyja Boylea, predstavlja trijumf jednostavnosti. Za razliku od gotovo svih filmova o stripovskim superherojima, on radnju nije opteretio s pričom o njegovom podrijetlu, a za uvođenje futurističkog svijeta je bilo dovoljno par rečenica u početnoj naraciji. Umjesto toga je prikazan tek jedan dan u Dreddovom životu, a nije bilo potrebe ni za ljubavnim podzapletima ili komedijaškim pomoćnicima koji bi samo odužili film.

Garlandov koncept funkcionira bez obzira na to što se Garland tijekom snimanja često svađao s režiserom Peteom Travisom, poznatom po potcijenjenom trileru Točka prednosti. Vjerojatnije je da su se svađe ticale sadržaja, a ne stila, jer Travisova režija odgovara Garlandovoj minimalističkoj viziji. Budući megalopolis uopće ne izgleda futuristički, ali to film zapravo čini uvjerljivijim, s obzirom da je u distopiji koju prikazuje teško očekivati neki naročiti tehnološki progres. Radnja je manje-više ograničena na jednu lokaciju (zbog čega su neumitne usporedbe s Umri muški i indonežanskom Racijom), a jedina vizualna atrakcija jest korištenje 3D tehnologije. Ona najviše dolazi iz izražaja kada se akcijske i scene nasilja prikazuju iz perspektive osoba pod utjecajem “Slo-Moa”, te gledatelji imaju prilike vidjeti fascinantne detalje krvoprolića i destrukcije.

Jednostavnost koncepta se odrazila i na jednostavnost karakterizacije, pa se glumačka postava baš i nije morala pretjerano truditi. Olivia Thirlby, čiji je lik najbliži “normalnom” gledatelju, je tu napravila dobar posao, isto kao i Lena Headey, koju je očito zabavljalo tumačiti lik negativke potpuno različite od Cersei Lannister. Karlu Urbanu, čije je lice sve vrijeme pokriveno kacigom, preostalo je tek da imitira glas Clinta Eastwooda. Tu kao svojevrsno “strano tijelo” i naznaka “nedotjeranosti” filma odskače tek nedovoljno oblikovani lik teroriziranog hakera koga tumači Domhnall Gleeson.

Usprkos toga, moglo bi se reći da Dredd, barem u kontekstu svog žanra predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja današnjeg kino-repertoara.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)