Kada zlatne ribice ispune želju Milanoviću i SDP-u te mu konačno u ruke uruče vlast, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da će u toj sreći moći uživati tek jedan mandat. Iskustva mnogih suvremenih demokracija pokazuju kako su birači posljednjih godina postali prilično ćudljiva sorta na čiju se vjernost više nitko ne može potpuno osloniti. To bi pogotovo bio slučaj u doba globalne ekonomske krize kada se može pretpostaviti da raznorazni “usrećitelji” neće biti u stanju ispuniti svoja predizborna obećanja, ali će barem tim istim biračima dati utjehu u obliku vlastitog eskpresnog odlaska.

Takvom se dojmu teško oteti nakon vijesti iz Japana gdje je lijeva Demokratska stranka, nedugo nakon što je, koristeći bijes birača zbog ekonomske krize, došla na vlast, sada i sama od tih birača zbog te iste krize, odnosno njenog presporog rješavanja, dobila sama jednu veliku izbornu pljusku. Demokrati, koji su prošlo ljeto okončali pola stoljeća vladavine desne proameričke Liberalno-demokratske stranke (LDP), vrlo brzo su se našli u istim problemima kao i LDP, čiji su se vođe i premijeri zbog korupcijskih i drugih skandala smjenjivali kao na tekućoj vrpci. Izborni pobjednik Yukio Hatoyama je tako zbog nedoumica oko financiranja kampanje vodstvo Demokratske stranke morao predati sadašnjem premijeru Naotou Kanu.

Kan je, pak, sebi odmah skresao popularnost najavama drastičnog povećanja poreza na promet, odnosno pokušaja da se njime popuni sve veća budžetska rupa i smanji dug nastao zbog kredita kojima se Japan već dva desetljeća bori protiv deflacije i ekonomske stagnacije.  Biračima se, usprkos horor-priča koji zazivaju mogućnost grčkog scenarija, takvi planovi očito nisu svidjeli. Ali, i da kojim slučajem Kan nije najavio ništa, svejedno bi mu stranka stradala na izborima.

Kada Milanović zasjedne u Banske dvore, nije teško pretpostaviti kako će, između ostalog, koristiti i Kanovo iskustvo kako bi objasnio zašto tamo ne čini ništa.