RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ant-Man i Wasp (Ant-Man and the Wasp, 2018)

U filmskom biznisu, kao i u svakom drugom , jedan od ključnih faktora za uspjeh često zna biti izbor pravog trenutka. Mnogi naslovi, za koje bi se inače moglo očekivati da budu filmovi godine, završe kao razočaranja ili mediokritetski proizvodi koji brzo ispare iz sjećanja. Od toga nije imuna čak ni tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Ant-Man i Wasp, jedan od filmova iz tog ciklusa, imao je jednostavno nesreću da u kino-dvorane dođe nakon Rata beskonačnosti, dotada najvećeg i najspektakularnijeg dijela sage. Nakon njega bi i daleko veći superheroji od malenog Ant-Mana izgledali sitno, a pogotovo kada je riječ o zapletu u kojem nema spašavanja svijeta od velikog belaja, odnosno o liku koji je nekako uspio ostati postrani za vrijeme najspektakularnije od svih bitaka u povijesti stvarnih ili fiktivnih univerzuma.

Naslovni protagonist, elektroinženjer i bivši robijaš Scott Lang (Rudd), se prvi put pojavio u Ant-Manu 2015. godine, a godinu dana kasnije kao jedan od sudionika sukoba među Osvetnicima u Kapetan Amerika: Građanski rat. Radnja novog filma započinje u trenutku kada je Lang zbog te male avanture kažnjen od strane vlade, odnosno prisiljen sve vrijeme provoditi u kućnom pritvoru, bez odijela koje mu daje moć manipuliranja dimenzijama, ali svejedno odlučan da zabavi svoju malu kći koju dijeli s bivšom suprugom i njenim novim mužem. Njegovu monotoniju prekida vizija Janet van Dyne (Pfeiffer), supruge znanstvenika i njegovog mentora Hanka Pyma (Douglas), a koja je 1987. godine prilikom smanjivanja završila na kvantnoj razini. Kada Langa otmu Pym i njegova kći Hope (Lilly), ispostavi se da je Janet kvantne razine poslala poruku te se Lang s njima udruži kako bi pokrenuo akciju spašavanja. Za to je, pak, potrebna posebna oprema za laboratorij koju jedino može dobaviti crnoburzijanac Sonny Burch (Goggins), a za koga se ispostavi da nema najbolje namjere. Stvar dodatno komplicira dolazak tajanstvene žene zvane “Duh” koja je u stanju manipulirati s faznim pomacima i koja se očajnički želi dočepati Pymovog laboratorija.

Ant-Man i Wasp nije nimalo lošiji film iz prvog filma iz serije, ali to i nije neko dostignuće, jer prvi Ant-Man, zapravo nije bio nešto posebno. Scenarij se i dalje drži gesla “manje je više”, odnosno Langov lik kao i lik njegovog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera”, koji tumači sjajni Michael Peña, su kao komični duo daleko atraktivniji od spektakularnih, ali često previše mehaničkih akcijskih scena, koje se uglavnom odvijaju na tisuću puta viđenim i za marvelovske standarde prozaičnim ulicama San Francisca. S druge strane, scenarij više nema potrebe za “pričom o nastanku” te se može fokusirati na akciju. No, s druge strane se zanemario odnos između Langa i Hope van Dyne, a pri tome ne pomaže ni nedostatak “kemije” između Rudda i Lilly. Lik Wasp, koja je trebao biti jedan od rijetkih žena-superheroja u Marvelovom univerzumu, nije nimalo upečatljiv. Nedostatak inspiracije kod scenarista se može vidjeti i kod negativaca. Sonny Bunch kao pokvareni trgovac s vezama u vladi i južnjačkim naglaskom je uloga koju Walton Goggins tumači na isti način na koji je Rade Šerbedžija tumačio ruske mafijaše. Ava Starr alias Ghost (“Duh”) je mnogo zanimljiviji lik i mnogo bolje ga tumači Hannah John-Kamen, zvijezda TV-serije Killjoys, ali scenaristi jednostavno nisu ostavili vremena da se razvije. To ne znači da nije riječ o zabavnom filmu i da u njemu nema svijetlih trenutaka, a za što se najviše pobrinuo Randall Park u ulozi Jimmyja Wooa, agenta FBI koji proganja i nadzire Langa na način koji ostavlja nedoumice o tome da li su njegovi motivi profesionalne ili romantične prirode. Ti trenuci, međutim, neće spriječiti malenog Čovjeka-mrava da i ovaj put bude zasjenjen i postane neprimjetan u odnosu na svoje masivnije superherojske kolege.

ANT-MAN I WASP

(ANT-MAN AND THE WASP)

uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Michael Peña, Hannah John-Kamen, Michael Douglas, Michelle Pfeiffer, Walton Goggins, Laurence Fishburne

scenarij: Chris McKenna, Erik Sommers, Paul Rudd, Andrew Barrer, Gabriel Ferrari

režija: Peyton Reed

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2018.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10