RECENZIJA: Prvi čovjek (First Man, 2018)

PRVI ČOVJEK
(FIRST MAN)
uloge: Ryan Gosling, Claire Foy, Corey Stoll,
Pablo Schreiber, Kyle Chandler,
scenarij: Josh Singer
režija: Damien Chazelle
proizvodnja: Universal, SAD, 2018.
trajanje: 141 min.

Isto kao što postoje filmovi koji su zbog svojeg isticanja kvalitetom zaslužili ulazak u filmske antologije postoje i filmovi koji bi trebali postati predmetom zanimanja zato što su predstavljali neuspjehe ili razočaranja. Prvi čovjek, biografski film Damiena Chazellea posvećen životu i djelu američkog astronauta Neila Armstronga, a koji se od ove jeseni smatra jednim od ozbiljnijih kandidata za “Oscare” i druge prestižne nagrade, bi s vremenom mogao postati jedno od zanimljivijih razočaranja. Pri tome njegov problem ne bi trebao biti toliko u izvedbi, koliko u promašenosti osnovnog koncepta.

Film se temelji na knjizi povjesničara Jamesa R. Hansena iz 2005. godine koju je sam Armstrong proglasio svojom službenom biografijom. Radnja započinje 1961. godine, na samim počecima znamenite hladnoratoske Svemirske utrke između SAD i SSSR-a, a u kojoj su Sovjeti zahvaljujući “Sputnjiku” i Juriju Gagarinu prvih godina uživali primjetnu prednost. Armstrong (Gosling) je probni pilot zadužen za testiranje eksperimentalnih zrakoplova na samim rubovima Zemljine atmosfere. Nakon jednog takvog leta, kada je, zahvaljujući svojoj izuzetnoj snalažljivosti i hladnokrvnosti uspio spasiti sebe i letjelicu, Armstrong je primljen u NASA-in elitni program svemirskih letova zvan “Gemini”. Svrha tog programa je prestići Sovjete i pobijediti u Svemirskoj utrci došavši na najvažniji cilj – slijetanje ljudi na Mjesec, i to prije kraja 1960-ih. Armstrong, koji uživa status jednog od najboljijh astronauta, stoički prolazi kroz bezbrojne i često vrlo neugodne testove, te svjedoći nizu neuspjeha i nesreća koje će ne samo odgoditi slijetanje na Mjesec, nego uzimati živote njegovih kolega i prijatelja. Armstrongov put do Mjeseca će naplatiti cijenu i od njegove obitelji, koja usprkos lagodnog života u predgrađu i blagodati srednje klase, pati zbog tragične smrti jedne od Armstrongove kćeri, ali i toga da se emocionalno suzdržani astronaut teško povezuje sa djecom, pa je taj zadatak pao na njegovu suprugu Janet (Foy).

Prvi čovjek na prvi pogled izgleda kao idealan projekt za onu vrstu filmova koji rade ono u čemu je Hollywood dugo vremena najbolji – propagandu SAD kao najnaprednije, najmoćnije i najuspješnije države u povijesti čovječanstva. Spuštanje američkih astronauta na Mjesec – tehnološko dostignuće koje je dan-danas toliko impresivno da u njega brojni teoretičari zavjere jednostavno ne žele vjerovati – jest upravo onakva priča od koje bi i najmanje talentirani hollywoodski filmaši trebali zavezanih očiju napraviti upečatljivi ep. Film Damiena Chazellea to, na žalost, nije, i to iz jednostavnog razloga što to nije njegova osnovna svrha. O tome svjedoči da premijera nije bila planirana za srpanj 2019. godine, kada bi se tako mogla proslaviti 50. obljetnica misije “Apollo 11”, nego za jesen; cilj je bio mnogo prizemniji, odnosno svrha nije bila prigodničarska proslava, koliko Chazelleovo nastojanje da sebi prigrabi što više “Oscara”, a znajući današnju Akademiju, to se moglo jedino kroz inzistiranje na biografskom filmu koncentriranom na jednog jedinog čovjeka.

Sve to, možda, ne bi bio problem da taj čovjek nije Neil Armstrong, koji, najblaže rečeno, nije najzahvalniji materijal za neke maestralne glumačke nastupe. Armstrong je bio izvrstan pilot, inženjer i zapovjednik, odnosno čovjek koji možda najpreciznije odgovara definiciji heroja, ali je, s druge strane, bio upravo onakav kakvim ga tumači Gosling – uvijek hladan “kao špricer” i nikad nije pokazivao emocije. To je, s jedne strane, bilo izvrsno kada bi ste mu povjerili ishod 25 milijardi negdašnjih dolara vrijednog projekta, u kojem je milijun stvari moglo krenuti tragično krivo, ali, s druge strane, od njegovog života i robotske karijere se teško mogla napraviti nekakva upečatljiva drama. U slučaju Goslinga imamo glumački talent koji je potrošen na nešto što je komotno mogao odglumiti slavonski hrast poput Keanu Reevesa, ili, u najboljem slučaju, karizmatični minimalist poput Garyja Coopera. U usporedbi s Goslingom, svi drugi glumci izgledaju poput histeričnih “šmiranata”, a što uključuje kako Foy u ulozi supruge, tako i Coryja Stollera u liku Armstrongovog mnogo zanimljivijeg i živopisnijeg kolege Edwina “Buzza” Aldrina, koji na kraju, bez obzira htjeli to autori Prvog čovjeka ili ne, izgleda kao nešto najbliže negativcu u cijelom filmu.

Prvi čovjek pati i zbog toga što je, kao i svi “oskarovski” filmovi u posljednje vrijeme, postao žrtvom dnevne politike, a što se odnosi i kako na unutarnjopolitičke parametre “političke” korektnosti, tako i vanjskopolitički kontekst danas sve upitnije američke hegemonije nad ostatkom svijeta. Autori Prvog čovjeka su rastrzani između želje daslave možda ne najvažnije, ali svakako najspektakularnije dostignuće u povijesti svoje domovine, i spoznaje da to dostignuće nakon pola stoljeća danas malo kome išta znači, odnosno da osim simboličkog hladnoratovskog trofeja nije imalo nekog dalekosežnijeg efekta na američku i svjetsku povijest. To se u filmu može vidjeti kroz par detalja – podsjećanje da je trijumf na Mjesecu paralelno išao s krvavim fijaskom u Vijetnamu, ali i scenama u kojima se propituje jesu li milijarde dolara mogle biti potrošene za rješavanje nekih aktualnih problema na Zemlji. U tome je možda najeksplicitnija znamenita pjesma Whitey on the Moon afroameričkog pjesnika Gila Scota-Herona (koga tumači Leon Bridges), koja sugerira kako njegovi sunarodnjaci tavore u siromaštvu crnačkih geta zato što je netko odlučio poslati par bijelaca na Mjesec. Pjesma, koja se u filmu anakronistički pojavljuje godinu dana prije ojavljivanja, je stavljena vjerojatno da bi se Chazelle i njegov rad “cijepio” od svih SJW kritika o tome da su u filmu jedini likovi cis hetero muškarci; iako se o njenim tezama treba raspravljati, njeno je uvođenje napravljeno nespretno i doima se kao strano tijelo. Isto tako bi Prvom čovjeku neki detalji čije je izostavljanje razbjesnilo desničare i Trumpa – izostavljanje stavljanje američke zastave na Mjesec – izgledali suvišni. Iako na trenutke impresivan i dobro odglumljen, Prvi čovjek je rutinerski “hvatač Oscara” i nešto daleko lošije od onog što su Armstrong i “Apollo 11” zbilja zaslužili.

OCJENA: 4/10

Oglasi