Hrvatski Zapad protiv Zapada?

Ne tako davno, kada je Milan Bandić bio nezaustavljivi i neizbježni budući predsjednik, Denis Kuljiš je izazvao mini-kontroverzu ponovnim oživljavanjem znamenite Šešeljeve linije koja bi od Karlobaga do Virovitice ponovno služila kao granica, ali ovaj put između dvije hrvatske države. Po Kuljišu istočno od te linije je “barbarska”, reakcionarna i primitivna Istočna Hrvatska gdje caruju neradnici, turbonacionalisti čija jednomunost garantira HDZ-u nezasluženi uspjeh na izborima, a čije stanovništvom mentalitetom i osjećajima pripada Balkanu. Zapadno od te linije je “uljuđena”, napredna i civilizirana Zapadna Hrvatska gdje žive radišni i slobodoumni ljudi čiji je svjetonazor daleko bliži svemu onome što predstavlja EU.

Kuljišova teza je dočekana na nož, a iz današnje perspektive – kada je “europejac” Josipović u Banskim Dvorima, a dobra “europejka” Jadranka Kosor uz asistenciju SDP-ovske kvazi-opozicije nastoji spasiti stranku i državu od “zločestih” Sanadera, Bandića, Glavaša i Keruma, izgleda ne baš tako uvjerljivo. Izgledat će još manje uvjerljivo ako se uzmu u obzir rezultati najnovije ankete prema kojoj je euroskepticizam – koji bi, prema Kuljišu, trebao biti karakteristika Istočne Hrvatske – najrašireniji upravo u “najueuropskijim” dijelovima Hrvatske kao što su Istra, Hrvatsko Primorje i Sjeverna Hrvatska. Dakako, da su u pitanju ankete s čijim se rezultatima može manipulirati te da će se pravo stanje vidjeti tek za vrijeme referenduma (ako ga, s obzirom na demokratske trendove Hrvatske i EU, uopće i bude). Ipak, teško se odati dojmu da se stvarnost opet pokazala mnogo složenijom od teorija temeljenih na jednostavnim zamislima ili jednostavnim potezima na zemljopisnoj karti.

Građanski ratovi

Često se govori da je krvavi raspad Jugoslavije započeo obračunom navijača NK Dinama i FK Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. Povijest bi se mogla ponoviti, iako s nešto malo više tragikomike, ako je suditi prema najnovijem tekstu Denisa Kuljiša u Globusu. Pod naslovom “Vlaji i nepoštena inteligencija”, tekst, koji bi trebao izlaziti u nastavcima, nastoji “demontirati najraširenije političke mitove o Splitu” i analizirati zašto je taj grad postao metropola “propale Istočne Hrvatske”.

Kuljiš, dakako, u svom tekstu nastavlja sa svojim implicitnim zalaganjem za amputaciju “problematičnih”, siromašnih krajeva koji Zapadnu Hrvatsku zagađuju primitivizmom, isisivanjem bogatstva i glasovima za HDZ. Ono što ovaj tekst ističe jest to što je sve postalo manje-više osobno, odnosno što u polemici s Juricom Pavičićem Kuljiš ide ne baš ugodnim ad hominem argumentima, odnosno nastoji Pavičićeve teze dovesti u vezu s njegovim obiteljskim okolnostima.

O priči o Kuljišu i njegovoj “Mason-Dixon” liniji, koja zaziva Šešeljevu liniju, a boljim poznavateljima povijesti daje asocijacije na slične amputacijske ideje koje su se 1920-ih i 1930-ih počele širiti u tadašnjoj metropoli Beogradu, najzanimljivije je ipak to da se glavna polemika zasad vodi među kolumnistima Europa Press Holdinga.

Gledajući taj “bratoubilački rat”, sve se teže oduprijeti neugodnom dojmu da se događa nešto slično povijesnoj tučnjavi na Maksimiru. Bilo bi zbilja ironično da se povijest ponovi, ali ovaj put da jedno masovno krvoproliće započne ne kao obračun nogometnih huligana  nego kao polemika među intelektualcima.