RETRO-RECENZIJA: Ubojica među nama (D-Tox, 2002)

uloge: Sylvester Stallone, Charles Dutton, Kris Kristofersson,
Christopher Fulford, Jeffrey Wright, Tom Berenger, Stephen Lang,
Polly Walker, Robert Patrick, Robert Prosky, Dina Meyer,
glazba: John Powell
scenarij: Ron L. Brinkerhoff (po knjizi Jitter Joint Howarda
Swindlea)
režija: Jim Gillespie
proizvodnja: Capella/KC Medien/Universal, SAD/Njemacka, 2002.
trajanje: 96 '

Jake Malloy (Stallone) je agent FBI zadužen za lov na opakog serijskog ubojicu čiji su plijen policajci. Malloy će doticnog uspjeti uhvatiti, ali ne prije nego što mu ovaj na brutalni način likvidira suprugu Mary (Meyer) i najboljeg prijatelja. Mučen grižnjom savjesti Malloy utjehu pronalazi u boci i nakon tri mjeseca je u tako lošem stanju da ga njegov kolega i mentor Hendricks (Dutton) šalje u posebnu instituciju za odvikavanje od alkohola i droge. Institucija se nalazi u napuštenom vojnom silosu usred planina Wyominga, a pacijenti su, slično kao i njen voditelj Doc (Kristofersson), bivši policajci. Prije nego što Malloy bude u prilici upoznati šaroliko društvo svojih kolega – alkoholičara i narkomana – neki od njih će poceti nestajati da bi na kraju bili pronađeni mrtvi. Istovremeno snježna mećava prekida svaki kontakt s vanjskim svijetom i Malloy, svjestan da se među pacijentima nalazi homicidalni manijak, mora koristiti svoj detektivski talent da bi ubojicu pronašao prije nego što bude prekasno.

Vjerojatno ne postoji bolji pokazatelj na koje je niske grane spao Stallone od filma Ubojica među nama. Originalno snimljen 1999. godine, na test-prikazivanjima je prosao tako loše da ga se američki producent nikada nije usudio pustiti u distribuciju. Tek tri godine kasnije je pušten u Evropi jer su producenti mislili da tamošnja publika ima veću toleranciju prema celuloidnom gnojivu od američke. Veći dio evropske publike će vjerojatno poželjeti da je film ostao u bunkeru, jer Jim Gillespie, anonimus čije je jedino dostignuće ionako ne baš sjajni horor Znam što si radila prošlog ljeta, ne samo napunio Ubojicu među nama svim mogućim klišejima, nego posudio ono najgore iz onih sumnjivih klasika horor-žanra kao što su Stvor ili Alien 3. Da stvar bude gora, niti jedan od protagonista, uključujući Stallonea, nije na ekran stavio lik vrijedan simpatija. A i cijeli “whodunnit” misterij je prilično predvidljiv, što zbog prebrzog tempa likvidacija, što zbog robovanja PC-kanonima. Kada film završi, malo koji gledatelj neće biti sretan zbog te činjenice.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Blade II (2002)

uloge: Wesley Snipes, Kris Kristofersson, Norman Reedus, Leonor
 Varela, Thomas Kretschmann, Ron Perlman, Luke Goos, Daz Crawford,
 Matt Schulze, Donnie Yen, Tony Curran, Marit Velle Kile, Danny John
 Jules, Santiago Segura
 glazba: Marco Beltrami & Danny Saber
 scenarij: David S. Goyer (po motivima Marva Wolfmana & Genea
 Colana)
 režija: Guillermo del Toro
 proizvodnja: New Line Cinema, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116'

Ericu Brooksu alias Bladeu (Snipes) je trudnu majku ugrizao vampir, i zbog toga je on polu-čovjek, polu-vampir, obdaren svim vampirskim moćima i lišen svih vampirskih slabosti. Uz pomoć znanstvenika i mentora Whistlera (Kristofersson) Blade je život posvetio borbi protiv vampira, ali će doživjeti da ga njegovi ljuti protivnici zamole za pomoc. Naime, među vampirima se pojavila mutacija nakon koje se pojavio novi, opaki soj Kosača koji se hrani ne samo vampirima, nego i ljudima. Blade nevoljko pristaje na primirje i postaje dijelom elitnog tima vampira-istrebljivača koji kreće u misiju lociranja Kosača i njihovog vođe Nomacka (Goos). Tokom misije Blade će iskusiti cijeli niz nesporazuma s opakim vampirskim suborcem Rheinhardtom (Perlman), ali i osjetiti privlačnost prema vampirici Nyssi (Varela).

Blade II predstavlja nastavak originala iz 1998. godine, filma temeljenog na popularnom Marvelovom stripu iz sedamdesetih godina. Iako se formula nije previše promijenila – borilačke vjestine, cool soundtrack, još kulerskiji specijalni efekti i mnogo krvi – ovaj put je stil nešto drukčiji, za što je možda najviše zaslužan Guillermo del Toro, meksički filmaš koji je već bio zadužio žanr horora s kult-ostvarenjem Cronos (a mi ga pamtimo po prilično zanimljivom Mimicu). Del Toro se nije toliko petljao u scenarij, odnosno zaplet (koji i nije tako važan, s obzirom na količinu klišeja zbog koje bi rasplet uspio pogoditi i manje iskusan gledatelj) koliko je truda uložio u atmosferu filma. Za lokacije je korišten Prag, ali gotovo sva radnja se događa noću, u mračnim i klaustrofobičnim tunelima. Što se glume tiče, prilično raznorodna ekipa je manje-više dostojna svog zadatka – uz meditativnog Snipesa koji očito uživa u ulozi smrtonosnog superheroja, preko Kristoferssona u nezahvalnoj ulozi njegovog pomoćnika, Perlmana kao opakog vampira, Goosa kao još opakijeg vampira, Nijemca Kretschmanna (U-571) u ulozi u kojoj ga ni rođena majka ne bi prepoznala te, konačno, Španjolca Segure (Torrente) u maloj, ali pamtljivoj epizodi. Jedini promašaj predstavlja lijepa Leonor Varela (Kleopatra, Krojač Paname) ciji je jedini zadatak da bude zabrinuta za Bladeovu sudbinu. Uz glumce su tu, naravno, i vrhunski specijalni efekti, zahvaljujući kojima su scene krvoprolića i obdukcije još gadljivije nego što bi obično trebale biti, a scene makljaže možda impresivnije nego u Matrixu. Naravno da će većina publike vrlo brzo zaboraviti o čemu je u Bladeu II bila riječ, ali dva sata u klimatiziranom kinu će im proteći vrlo brzo i ugodno. A to je u ovim ljetnim mjesecima možda i najvažnije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.