Kerumeta iz naše kalete

Ništa bolje ne može prikazati funkcioniranje suvremene partitokracije u Hrvatskoj od zlosretne sudbine Helene Novak, koja je od 25-godišnje “mlade lavice” glavne opozicijske stranke u očima svojih drugova preko noći pretvorila u radioaktivni otpad. Njen “politički nekorektni” ispad na Facebooku je bez svake sumnje SDP-u načinio štetu te režimskim medijima dao još jedan vrijedan izgovor kako da čitatelje prestanu maltretirati s HDZ-ovim korupcijskim skandalima, tako da i nastave spominjati stvarne, odnosno ekonomske probleme Hrvatske.

Navijači SDP-a će vjerojatno, pogotovo nakon intervjua za beogradski “Kurir” koji potvrđuje hadezeovske propagandne stereotipove o SDP-u kao “srbofilnoj” i “prothrvatskoj” stranci, početi bacati teorije zavjere o tome da je Novak ništa drugo do “ubačeni igrač”, odnosno hadezovski agent provokator čiji su ispadi dio plana da se glavna opozicijska stranka maksimalno kompromitira. S druge strane, primjena Occamove oštrice na hrvatsku politiku sugerira kako Novak najvjerojatnije uistinu ima takve šovinističke i “politički nekorektne” stavove, ali ih je, za razliku od 99 % kolega u političkom establishmentu, u jednom trenutku zaboravila skrivati.

Ono što se dogodilo Heleni Novak je, zapravo, ista stvar koja se prije godinu-dvije dogodila Željku Kerumu kada je, gostujući kod Aleksandra Stankovića, sebe trajno obilježio kao srbofobnog šovinista. Ono u čemu se Novak i Kerum razlikuju jest to što će za Novak posljedice biti daleko gore, s obzirom da Kerum svojim ispadom nikoga iz hrvatskog intelektualnog i medijskog establishmenta nije previše iznenadio; za osobu koja se i prije doživljavala kao primitivni i neobrazovani “troglodit”, odnosno čiji se izborni uspjeh pripisuje ruralnom, trogloditskom i “istočnohrvatskom” biračkom tijelu, se i moglo očekivati kako će prije ili kasnije izgovoriti replike primjerene njegovoj unaprijed zadanoj ulozi.

Novak je, bare što se hrvatskih salonsko-ljevičarskih opinion makera tiče, “naša” za razliku od “njihovog” Keruma. Osim što je mlada, osim što je žena i što se – sudeći po mediju gdje se ispad dogodio – zna koristiti Internetom, barem donedavno je pripadala liberalnoj, naprednoj, “europskoj”, odnosno “zapadnohrvatskoj” hemisferi politike. Ukratko, Kerum je trebao biti prošlost, a Novak je trebala biti budućnost.

Skandal oko Helene Novak, s druge strane, pokazuje da između te “prošlosti” i “budućnosti”, zapravo i nema nekakve razlike, odnosno da je ideološka podjela na kojoj se temelji hrvatski politički sustav predstavlja ništa drugo do jedno veliko mazanje očiju. Ukoliko se po ovoj priči bude previše kopalo, vjerojatno će početi ispadati malo previše kostiju iz ormara, odnosno otkrića o tome da svako hrvatsko “malo misto” ili politička stranka imaju svoju Helenu Novak. A ako se ispostavi da likova koji ne izgovaraju replike iz scenarija ima daleko više nego što se itko usudi priznati, možda publika hrvatske političke telenovele konačno jednog dana i progleda o čemu je u njoj, zapravo, riječ.

Halo Bing, nudim diplomatsko priznanje, cijena prava sitnica

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Abkhazia&iid=7369548″ src=”c/7/d/7/Presidential_election_in_f4cc.JPG?adImageId=8407735&imageId=7369548″ width=”234″ height=”156″ /]

Kada Stjepan Mesić bude 7. siječnja dolazio u posjet Kosovu, domaćini će ga dočekati s isto onoliko oduševljenja s kojim su vlasti u Suhumiju ovaj tjedan dočekale Kierena Kekea, ministra vanjskih poslova Naurua. Predsjednik Abhazije Sergej Bagapš, koji je u nedjelju pobijedio na izborima, imat će dodatnih razloga za slavlje nakon što je delegacija te male pacifičke države (koja ima ukupno 10.000 stanovnika) potpisala sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Nauru je također objavio kako uspostavlja i diplomatske odnose s Južnom Osetijom.

Nauru je tako postala četvrta po redu država koja priznaje nezavisnost dviju zakavkaskih republika, odnosno odmetnutih oblasti Gruzije koje su prošle godine bile predmetom kratkog rata u koji je intervenirala Rusija. Taj je sukob po prozapadnu vladu gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija imao isti rezultat kao i sukob na Kosovu za Miloševićevu Srbiju. Barem je Rusija nastojala ostaviti taj dojam priznajući nezavisnost te dvije republike i “kontrirajući” od strane SAD i EU “guranoj” nezavisnosti Kosova. Natjecanje Rusije i Zapada u diplomatskom priznanju svojih separatističkih favorita je zasada čvrsto na zapadnoj strani. Kosovo je priznalo 64 država (plus Tajvan), dok je zakavkaske republike priznalo njih 4.

Rusiji je posebno težak udarac to što ih u priznanju Južne Osetije i Abhazije nisu pratili partneri iz Zajednice nezavisnih država i Šangajskog pakta, pa čak ni Bjelorusija koja je od svih post-sovjetskih država s Rusijom imala najbolje odnose. Jedini koji su joj se pridružili u priznanju jesu Nikaragva i Venezuela, dvije latinoameričke države čija je novopronađena rusofilija prije svega motivirana sređivanjem hladnoratovskih računa sa SAD i željom njenih ljevičarskih vođa da se yanquijima pokazuje srednji prst čak i kada im je na čelu Obama.

Odluka Naurua da se uključi u ovo diplomatsko nadmetanje na ruskoj strani, moglo bi predstavljati njegovu prekretnicu. Ne samo što bi Nauru – čiji se predstavnik s Kavkaza vratio s 50 milijuna dolara obećane financijske pomoći – mogao dati dobar primjer mnogim drugim siromašnim i malim državama, nego je tim priznanjem razbijena i još važnija diplomatska barijera. Glasnogovornici američkog i francuskog ministarstva vanjskih poslova, koji su na vijest o nauruanskom potezu reagirali osudama i tvrdnjama da to neće ni na koji način ugroziti i “suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije” su tako prigodno zaboravili da je taj isti Nauru u travnju prošle godine priznao Kosovo.

Nauru je time postao prva država koja u tom najnovijem rusko-zapadnom nadmetanju, poput bivše Jugoslavije, sjedi na dvije stolice. U svemu tome je još važnije da Nauru ne spominje nikakve političke razloge, “realnost na terenu”, brigu za “trajni mir” ili “pravo na samoodređenje”, te da je vođen isključivo hladnom ekonomskom računicom. Idealistima se to ne mora svidjeti, ali čak i u Obaminom svijetu važi zlatno pravilo da onaj koji ima zlato određuje pravila.