RECENZIJA: Metod (The Method/Метод, sezona 1, 2015)

Rusija je velika zemlja čiji su ljudski i materijalni resursi toliki da, čak i uz sve prepreke koje čine ideologija, korupcija ili nesposobnost, prije ili kasnije moraju doći do izražaja. To se odnosi i na rusku filmsku i televizijsku industriju, koja, velikim dijelom zahvaljujući orijaškom domaćem tržištu, posjeduje temelj na kojem može graditi kvalitetnu produkciju. Iako je još rano govoriti o tome hoće li Rusija imati vlastito Zlatno doba televizije, postoje naznake da bi stvari mogle ići u tom smjeru. Za to je najzaslužnija Sreda, produkcijska kompanija koju je osnovao producent Aleksander Cekalo, i koja je nedavno pronašla ono što danas predstavlja Sveti graal za ne-američke tvorce televizijskog sadržaja – ugovor o distribuciji na Netflixu. Zahvaljujući njemu, svjetska je publika dobila priliku da pogleda nekoliko ruskih filmova i TV-serija, među kojima je vjerojatno najpoznatija mini-serija Trocki iz 2017. godine. Dio ekipe iz te serije dvije godine ranije napravio izuzetno hvaljenu kriminalističku seriju Metod čija je prva sezona također dostupna na Netflixu.

Konstantin Habenski, koji je u Trockom glumio istoimenog revolucionarnog vođu, se u Metodu pojavljuje u ulozi protagonista, policijskog majora po imenu Rodion Meglin. Na samom početku serije Meglin uživa reputaciju genijalnog istražitelja, koji posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja motiva i počinitelja najtežih i najsloženijih zločina, odnosno čiji je “metod” pronalaženja zlikovaca toliko dragocjen da su njegovi kolege i pretpostavljeni spremni ignorirati neke njegove manje poželjne karakteristike. S njima će se upoznati Jesenija Steklova (Paulina Andrejeva), djevojka koja nakon završenog studija prava započinje karijeru u kriminalističkoj policiji, motivirana željom da rasvijetli nikad razriješeno ubojstvo majke koje joj je obilježilo dotadašnji život. Nakon što je vidjela Meglina kako u roku od samo nekoliko minuta otkriva počinitelja spektakularnog ubojstva čija je žrtva njena prijateljica, odlučuje postati Meglinova partnerica kako bi naučila njegov “metod”. Nakon što joj otac Andrej Steklov (Vitalij Kiščenko), visoki funkcionar u Ministarstvu pravosuđa i Meglinov dugogodišnji poznanik, prilično nevoljko dozvoli da počne raditi s njim, Jesenija ga počinje pratiti na putovanjima širom Rusije gdje njih dvoje lokalnoj policiji pomažu u hvatanju najokrutnijih, najprepredenijih i najopasnijih serijskih ubojica. Za Meglina se brzo ispostavi kako ne može funkcionirati bez velikih količina alkohola i svakojakih pilula, kao i da je opterećen prilično ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je malo vjerojatno da će živ dočekati mirovinu. Za Jeseniju, međutim, najviše zabrinutosti izaziva Meglinova sklonost da primjenjuje načela “uradi sam” škole kaznenog prava, čak i kad to uključuje hladnokrvne likvidacije. Kada se tome pridoda Meglinovo korištenje mreže bizarnih suradnika koje naziva “naši”, Jesenija zaključi da je razlog njegovih uspjeha u tome što je i on sam sociopat koji razmišlja i ima mračne sklonosti poput ljudi koje lovi.

Metod se, prije svega zbog protagonista, nakon premijere često uspoređivao s Dexterom, iako serija odaje daleko više utjecaja od drugih TV-serija, prije svega Pravog detektiva. Od njega, odnosno od prve sezone, je posuđena narativna struktura u kojoj se zbivanja prikazuju kroz flashbackove, odnosno kroz narativni okvir istrage u kojoj Jesenija, vidno promijenjena nakon niza traumatičnih iskustava, dvojici ne baš najprijateljskije nastrojenih istražitelja opisuje što je sve radila s Meglinom o kojem se sve vrijeme govori u prošlom licu. Prva sezona se sastoji od 16 epizoda i te njeni tvorci, po uzoru na brojne današnje detektivske serije kombiniraju “čvrsti” glavni zaplet karakterističan za mini-serije sa epizodnim proceduralima nalik na konvcencionalne serije poput CSI i Zakona i reda. U ovom potonjem se, međutim, vidi koliko je, zapravo, Metod udaljen od svojih američkih ekvivalenata. To se prije svega odnosi na izuzetnu eksplicitnost sadržaja, koje uključuje ne samo seks, golotinju, nego i nasilje, koje uključuje prilično neugodne i uznemirujuće scene čije su žrtve bespomoćni starci i djeca. Neugodnom dojmu doprinosi i to što se serija, inače snimljena u Nižnjem Novgorodu (gradu koji je za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u nogometu stekao reputaciju najbolje “ispeglanog” domaćina) najvećim dijelom radnjom odvija u ruskoj provinciji koja je, kao u mnogim drugim zemljama, u daleko lošijem stanju u odnosu na dinamične “cool” metropole. Metod tako prikazuje socrealističke stambene i javne zgrade koje nitko nije ozbiljno obnavljao od sovjetskih vremena, odnosno nimalo se ne ustručava prikazivati tamne strane Putinove Rusije, koje uključuju još uvijek nepravladanu korupciju, sveopći moralni gnjilež, socijalne razlike te novcem i političkim vezama “podmazane” moćnike koji sebi mogu priuštiti sudjelovanje u najgnjusnijim zločinama i prljavim rabotama. A serija također sugerira da je Meglin svoj “metod” i njegovu toleranciju od strane pretpostavljenih duguje i tome što je kao mladić sudjelovao u “mokrim poslovima” za sovjetske, ali i post-sovjetske sigurnosne službe. Mnogi od slučajeva koje Meglin i Jesenija istražuju se, pak, temelje na stvarnim ličnostima i događajima, odnosno serijskim ubojicama iz sovjetskog i post-sovjetskog razdoblja čije bi aktivnosti i bodycount izazvale jezu čak i među najprekaljenijim zapadnim poklonicima true crime žanra.

Specifičnost Metoda, odnosno razlika u odnosu na većinu zapadnih serija sličnog tipa, je u tome što je sve epizode potpisao jedan režiser, odnosno Jurij Bikov, prije ove serije poznat kao autor filma Major iz 2013. godine, koji se bavio temom policijske korupcije. Bikov je napravio vrlo dobar posao nastojeći zadržati konzistentan vizualni stil, koji se velikim dijelom temelji na jarkim bojama koje ističu krv, strast i ekscese. Seriji doprinosi i to što je ukotvljena u jasan vremenski okvir od nekoliko mjeseci, te počinje u ljeto, a završava u zimu, odnosno što vanjski ugođaj počinje korespondirati s raspoloženjem protagonistice, odnosno sve mračnijim tonom kako se priča približava svojem po Meglina tragičnom, a inače sasvim predvidljivom i logičnom kraju. Habenski, koji uživa status najboljeg ruskog glumca, je savršen u svojoj ulozi, što se, s druge strane, možda i ne bi moglo reći za Andrejevu koja na trenutke previše izgleda kao “eye candy” da bi je netko mogao ozbiljno shvatiti kao okorjelu policijsku istražiteljicu. Ponekad se teško oteti dojmu da Metod skreće u eksploatacijski sadržaj, odnosno da pruža na trenutke previše “fan servicea” za ciljanu publiku. Ta publika može biti ženskog spola, a o čemu svjedoči to da u Metodu nastupaju dva glumca u ulogama Jesenijih fakultetskih kolega koji su je pratili u policiju i koji se tamo bore za njenu naklonost – Makar Zaporožski kao njen “dobri”, konvencionalni i “štreberski” kolega koji sve nastoji napraviti po pravilima, odnosno Aleksandar Petrov kao “zločesti” plejboj. Oba lika nisu dovoljno razvijena, odnosno lako je zamisliti da su ih scenaristi čuvali za drugu sezonu, ali u tome malo pretjerali. Kada se tome doda pomalo melodramatska i sasvim predvidljiva završnica, koja uključuje obavezni cliffhanger za nastavak (koji bi se trebao na Netflixu pojaviti tijekom ove godine), Metodu je prilično teško dati najviše ocjene. S druge strane, riječ je o ne samo zanimljivoj, nego i dojlmljivoj seriji za koju je prilično lako zamisliti da će dobiti ne-ruske remakeove (uključujući i američki, o kome se prilično šuška), odnosno ruskoj televizijskoj produkciji donijeti ono što je njihovim sudjedima donio nordic noir.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Trocki (Tроцкий, 2017)

Ovogodišnje obilježavanje 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata je u mnogo čemu zasjenilo prošlogodišnje obilježavanje 100. obljetnice događaja koji se često smatrao najvažnijom posljedicom tog sukoba – Oktobarske revolucije kojom je u Rusiji uspostavljen komunistički poredak, odnosno prvi put praktično primijenjena ideologija koja će bitno utjecati na svijet u 20. stoljeću. Iako su slične prigode u prošlosti često znale biti povodom za raskošne filmske i televizijske spektakle, u svijetu se, uglavnom iz ideoloških razloga, kao i konfuzije koje kod zapadnih filmaša izazivaju fluidni politički parametri Hladnog rata 2.0., taj događaj uglavnom ignorirao. U Rusiji, međutim, to nije slučaj, a što je i razumljivo s obzirom da su tu zemlju najviše pogodile posljedice Oktobarske revolucije. Među prigodnim projektima koji su te sudbonosne događaje nastojali rekonstruirati na velikim i malim ekranima je danas vjerojatno najpoznatija biografska miniserija Trocki, posvećena jednoj od najpoznatijih, najkontroverznijih, a po nekima i najtragičnijih ličnosti Oktobarske revolucije. To se najviše može zahvaliti tome što se prije nekoliko dana kao rijetka ruska TV-serija našla na programu Netflixa.

Protagonist, čiji lik tumači Konstantin Habenski, je Lav Davidovič Trocki, jedan od predvodnika revolucije, a kasnije i jedan od najistaknutijih vođa sovjetske Partije i države sve do trenutka kada je izgubio u frakcijskim borbama sa Staljinom i otišao u progonstvo odakle će postati jedan od najžešćih kritičara režima kojeg je pomogao stvoriti. Radnja započinje godine 1940. u Meksiku gdje je Trocki pod pokroviteljstvom tamošnje vlade i uz pomoć malobrojnih, ali fanatičnih sljedbenika, pronašao koliko-toliko sigurno utočište. Iako su ga počele hvatati godine, a sam bio metom neuspjelog atentata, Trocki je uvjeren da će povijest biti na njegovoj strani te je više nego spreman mladom kanadskom novinaru Franku Jacsonu (Maksim Matvejev) dati intervju i ispričati svoj život, a pri tome ga nimalo ne smeta što je Jacson samodeklarirani staljinist. Potom se kroz osam epizoda u flashbackovima rekonstruriraju najvažniji događaji iz njegovog života i revolucionarne karijere – prva zatvorska iskustva stečena zbog protivljenja okrutnom carističkom režimu; bijeg iz sibirske kažnjeničke kolonije u Pariz 1902. godine gdje će postati zvijezda političkih emigranata, ali i upoznati drugu suprugu Nataliju Sedovu (Olga Sutulova); vođenje petrogradskih radnika u neuspjeloj revoluciji 1905. godine, ali i ključnu ulogu koju je igrao u organiziranju i vođenju revolucije koja je dvanaest godina kasnije na vlast dovela boljševike pod Lenjinom (Jevgenij Stičkin); osnivanje te uspješno, ali bezobzirno vođenje Crvene armije s kojim su boljševici pobijedili u građanskom ratu, te pokretanje Crvenog terora s kojim su se nemilosrdno obračunali sa svim protivnicima te, konačno, njegovi pokušaji da 1920-ih naslijedi Lenjina, pri čemu mu se kao glavni suparnik nametnuo karizme lišen, ali u političkim spletkama daleko vještiji Staljin (Orhan Abulov).

Trocki je nastao u produkciji ruske državne televizije te je premijerno prikazan upravo na 100. obljetnicu Revolucije. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da je riječ o “prigodničarskom” projektu, u njemu se, barem na prvi pogled, ne može primijetiti nekakvo naročito “peglanje” ruske i sovjetske povijesti u skladu s ideološkim i drugim parametrima Putinovog režima. Naprotiv, prije bi se moglo reći da je Trocki daleko prilagođeniji zapadnoj publici, što se može vidjeti ne samo kroz izuzetno “cool” i “hip” stil dinamične “videospotovske” režije kojoj podlogu pruža soundtrack Ryana Ottera, nego i kroz sadržaj kojim dominiraju “eksploatacijski” sadržaji vezani uz eksplicitan prikaz nasilja i seksa. Ovo potonje je čak i dobilo nekakvo scenarističko opravdanje, s obzirom da Trocki, koji će se u jednoj od epizoda sresti sa znamenitim psihijatrom Siegmundom Freudom (Igor Černjevič), izrijekom dovodi u vezu libido s revolucionarnim zanosom. To je, dakako, prilika da se ljubavni život znamenitog revolucionara rekonstruira kroz niz scena u kojima Habenski svoje partnerice “troši” poput Rade Šerbedžije u najboljim danima. Autorima serije je očigledno bilo jako zgodno to što se posljednje poglavlje života zbilo u Meksiku, što je bila prilika da se ona napuni scenama koje referenciraju na opsjednutost tamošnje kulture smrću, te izgovor da takva simbolika služi kao okvir zapleta većine epizoda, pred čiji će se kraj Trocki susretati s duhovima preminulih likova čijoj je smrti, posredno ili neposredno, kumovao. Meksičke scene su također i prilika da se na prilično eksplicitan način prikaže ljubavna veza Trockog sa znamenitom meksičkom slikaricom Fridom Kahlo; nju Viktorija Poltorak glumi na tako intenzivan način da će nekim gledateljima relativno brzo iz sjećanja ispariti Selma Hayek koja je isti lik tumačila prije desetljeće i pol.

Najveći adut serije je bez svake sumnje Habenski, koji se danas smatra najpopularnijim glumcem u Rusiji, i čija mu je popularnost svojevremeno omogućila da se nakratko, doduše tek kao epizodni glumac, prošverca i u nekoliko hollywoodskih filmova. Habenskom ovo nije prvi put da tumači Trockog, s obzirom da je isti lik bio tumačio u biografskoj TV-seriji Jesenjin 2005. godine, a njegov dosad najpoznatiji nastup je bio u biografskom filmu Admiral, gdje je ironičnim stjecajem okolnosti tumačio kontrarevolucionarnog admirala Kolčaka koji je u građanskom ratu bio glavni suparnik Trockom na bojnom polju. Habenski prilično uvjerljivo i dojmljivo tumači lik Trockog, bilo kao golobradog mladog revolucionara, bilo kao bezobzirnog ratnog vođu na vrhuncu moći koji odlučuje o životu i smrti milijuna, bilo kao ostarjelog emigranta koji se ne može nikako pomiriti da je njegovo vrijeme zauvijek prošlo. U tome mu dosta pomaže scenarij, koji nastoji dati koliko-toliko uravnoteženu perspektivu o sovjetskom vođi koji svoju relativnu popularnost na Zapadu duguje prije svega tome što je bio Staljinova najpoznatija žrtva, i što su mnogi salonski ljevičari na njega projicirali vlastitu romantičnu viziju “čistog” marksizma-lenjinizma prije nego što je bio kompromitiran holodomorima, gulazima i velikim koracima naprijed. Trocki je u seriji prikazan kao sposoban političar i istinski revolucionar koji vjeruje da će stvoriti jedan bolji, ljepši i sretniji svijet, ali pri tome ne bira sredstva, te je zbog toga spreman izdati i ubiti najbliže suradnike, kao i žrtvovati živote milijuna, uključujući vlastitu obitelj i sebe samog. Scenaristi ne bježe od tih kontradikcija, pa su čak spremni na pomalo heretični potez da ih prikažu tako da će Trockog na njih upozoravati i podsjećati jedan staljinist.

Kao prilično ambiciozan i relativno skup projekt, Trocki je postavio letvicu prilično visoko, te ne iznenađuje da je u svim aspektima nije uspio prijeći. Prije svega se to odnosi na čest problem biografskih filmova i TV-serija – kako nečiji prilično složeni život, kojeg su dodatno komplicirali većini današnje publike prilično strane ekonomske, kulturne i političke okolnosti, prezentirati na koliko-toliko pregledan način. Scenaristi pri tome čine ozbiljnu pogreško kad u nekoliko prvih epizoda skaču iz razdoblja u razdoblje – iz 1940. u 1918. pa 1898. godinu, pa opet u 1918. godinu – pri čemu će gledatelji, pogotovo oni koji nisu dobro upoznati s ruskom poviješću, biti zbunjeni. Autori su kakav-takav kontekst pokušali dati tako što se pri uvođenju svakog važnijeg povijesnog lika pojavi natpis s njegovim imenom i biografskom crticom; u pitanju je postupak koji će bez svake sumnje smanjiti zbrku, ali također donijeti i neke možda ne baš najpotrebnije spoilere. Scenarij je također velikim dijelom ignorirao dramu koja je u Petrogradu prethodila Oktobarskoj revoluciji, kao i kontekst koji je toj revoluciji dao Prvi svjetski rat; utoliko se čini nepotrebnim što se u nekim od kasnijih epizoda našlo mjesta za njemačkog cara Vilima II i feldmaršala Paula von Hindenburga koji se pojavljuju tek u jednoj kratkoj sceni. S druge strane, borba Trockog i Staljina za vlast nakon Lenjinove smrti, koja je jedna od najuzbudljivijih, najneizvjesnijih i najdramatičnijih epizoda političke povijesti suvremenog svijeta, je uglavnom ignorirana. No, svemu tome usprkos, Trocki uspijeva sačuvati koherentnost i pružiti fascinantan prikaz ličnosti i događaja za koje bismo, usprkos njihove spektakularnosti, voljeli vjerovati da su zauvijek iza nas.

OCJENA: 7/10