Pouke američkih izbora, naravno, zaobilaze Hrvatsku

Prošli su i američki izbori, i nakon svega se dogodilo otprilike sve ono što su predviđale ankete – republikanci su napravili “ršum” u Predstavničkom domu, demokrati očuvali stanjenu većinu u Senatu, republikanci zadržali mjesto guvernera Floride, a kalifornijski pušači marihuane nastavili biti kriminalcima. Također se dogodilo i ono što se moglo predvidjeti po pitanju kako će hrvatski mediji reagirati na te događaje, pogotovo u svjetlu za mnoge od njihovih predstavnika bolne spoznaje da Barack Obama možda i nije tako veliki državnik i mesijanski čudotvorac kakvim su ga radosno prihvatili prije dvije godine.

Uglavnom se sve svodi na pokušaje da se Obamin i demokratski poraz umanji i negira ono što se zapravo dogodilo, pa tako članak Marine Barukčić iz Miamija, posvećen jednom od najspektakularnijih stranačkih razmjena mjesta u povijesti Kongresa (+64) ima podnaslov “ništa od republikanskog tsunamija”. Prije toga su, pak, mnogi od domaćih medija izborima nastojali umanjiti bilo kakvu važnost proglasivši ih “lokalnima”. Neki hrvatski komentatori, kao kolega Klauški, koriste kod nas popularnu formulu “HDZ=republikanci;  “SDP=demokrati” kako bi, vjerojatno u trenutku nedostatka inspiracije, pokušali domaćoj javnosti neshvatljive odluke američkih birača objasniti analogijom s Trećesiječanjskom vlašću. Čak i oni koji, kao Ninoslav Pavić, odstupaju od “politički korektnih” smjernica o tome da se pobjeda republikanaca tretira kao tragedija, to čine više iz dnevnopolitičkih razloga nego nekakve ideološke bliskosti s američkim izbornim pobjednicima.

Međutim, ako se malo promisli, na američkim izborima se nije dogodilo ništa posebno u smislu neke “povijesne promjene”. Američko biračko tijelo se nakon za njega nekarakterističnog velikog zaokreta ulijevo 2006. i 2008. vratilo “u normalu”, odnosno tradicionalnu “fifti-fifti” podjelu između desničara/republikanaca i ljevičara/demokrata, odnosno podjelu na tradicionalno “plave” (demokratske) i “crvene” (republikanske) države. Tako su republikanci povratili ono što im je Obama svojom karizmom i mobilizacijom netradicionalnih glasača oduzeo prije dvije godine, pa su tako Jug, Stjenovite planine i Srednji zapad (odnosno “flyover country”) ponovno republikanska uporišta; s druge strane republikanci u pravilu ne mogu ni prismrditi u liberalna uporišta na Zapadnoj i Istočnoj obali.

Ono što bi se možda moglo nazvati nenormalnim jest što se taj “povratak u normalu” dogodio u jednom, umjesto u dva ili tri izborna ciklusa. Demokratima je tako trebalo dvanaest godina da zadnji put uspiju vratiti većinu u Predstavničkom domu; republikancima je to uspjelo za četiri. O ponovno uspostavljenoj ravnoteži svjedoče i regionalni rezultati; republikanci su uspjeli prodrijeti u neka demokratska uporišta na Istoku (Illinois, Pennsylvania), ali se demokrati mogu tješiti da su na Zapadu (Colorado, Kalifornija) jači nego ranije.

Međutim, ta je utjeha slaba u svjetlu spoznaje da je Obama uspio za samo dvije godine proćerdati jedan od najvećih političkih kapitala s kojim je itko ušao u Bijelu kuću. Novi predsjednik je 2009. bio u daleko boljoj situaciji nego George Bush prije osam ili Bill Clinton prije šesnaest godina. Osim vlastite povijesne pobjede na biralištima, imao je solidnu većinu u Predstavničkom domu i kvalificiranu većinu u Senatu; u oba doma su većinu držali liberali i ljevičari, a o nikakvoj republikanskoj opstrukciji nije moglo biti ni govora. Obama je, dakle, imao savršenu priliku da u dvije godine SAD transformira upravo onako kako je htio. Međutim, u tome nije uspio, i sada on i njegova stranka snose prilično neugodne posljedice.

Kakve bi, onda, pouke američkih izbora trebale biti za Hrvatsku? Glavna je ta da se birači nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Analitičari koji su početkom 2009. govorili o “trajnoj demokratskoj većini” i povijesnom prestrojavanju i zaokretu Amerike ulijevo su zaboravili kako su isto tako uvjerljivo izgledale tvrdnje Karla Rovea o trajnoj dominaciji republikanaca, izrečene prije samo četiri godine.

Druga pouka je, dakako, da se birače može pridobiti na valu nezadovoljstva nečijom lošom vlašću, ali da čim dođe do promjene vlasti upiranje prstom u prošlost ne donosi nikakve bodove. Tako će Milanović – ako, naravno, opet ne uspije uprskati stvar – doći na vlast zato što većina hrvatskih birača ne može smisliti Jadranku Kosor i HDZ. Izbore 2015. neće dobiti plašeći ih zlom bjeloglavom vješticom, baš kao što i sada pokušaj da se Sanader učini uzrokom sveg zla na svijetu daje sve manje propagandnog efekta.

Treća pouka se može izvesti iz onog što Obamini pristaše smatraju njegovim najvećim dostignućem – uvođenja općeg zdravstvenog osiguranja. Američkim biračima se možda ta zamisao i svidjela, ali ne način i okolnosti u kojima je sprovedena u djelo, odnosno što su njene blagodati zaobišle, barem na kratki rok, odnosno što nisu mogli na konkretnom primjeru vidjeti da li bi od toga mogli imati koristi. Biračima je daleko više na umu bila loša ekonomska situacija; za nekakve “povijesne” inicijative nisu imali strpljenja ni razumijevanja. Jadranku Kosor i Zorana Milanovića čeka slično neugodno iznenađenje kada, u nedostatku nekakvih konkretnih dostignuća, gladnom i osiromašenom narodu budu nudili članstvo u EU ili Sanadera u Remetincu.

Oglasi

Kongresni izbori u SAD: Častan izuzetak

Konačno se i to dogodilo. Netko u hrvatskoj blogosferi se malo potrudio i pokušao u svom postu dati prikaz današnjih kongresnih i državnih izbora u SAD. Ne moram govoriti kako je u pitanju prikaz daleko opsežniji, suvisliji i zaokruženiji od onih u hrvatskim medijima koji današnje događaje pokazuju s ponekad uvredljivom površnošću ili s nekim pomalo bizarnim prioritetima.

Naravno da se s mnogim stavovima i tvrdnjama u tom postu ne slažem (ono što demokrate čeka nije umjereni poraz nego isti onaj “topli zec” koji je prije četiri godine pomeo republikance; demokrati su na izbore potrošili više od republikanaca; navodni ljevičar Kennedy sa komotnom većinom svoje stranke u Kongresu nije bio pod nikakvom zakonodavnom blokadom i sl.), kao ni s dijelom prognoza (Florida bi na kraju balade mogla ipak otići republikancima, a i referendum o legalizaciji marihuane bi u Kaliforniji, sudeći po posljednjim anketama mogao “popušiti”). Međutim, sama činjenica da se jedan takav post pojavio zaslužuje pohvale.

Prekobarski horori nalik na neke hrvatske

U redu, u pitanju je “čajankaški” pamflet vezan uz sutrašnje izbore izbore u SAD, i mora se priznati, da se “fora” u dva minuta trajanja brzo potroši. Međutim, nemoguće  je ne primijetiti da su se slični YouTube filmići pojavili i na našim paralelama i meridijanima, odnosno da teze koje proizlaze iz tih filmića služe kao savršeni odgovor na pitanje kako je jedna stranka i njen nadobudni vođa uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede. Ako se takav fijasko ponovi i sljedće godine, moći će se tješiti kako se slične neugodnosti događaju i u zemljama daleko starije, razvijenije i razvikanije demokracije.

Republikanci u rekordnoj prednosti pred demokratima

Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.

Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.

Demokratski senatori i guverneri u SAD napuštaju izborne utrke

Chris Dodd, 65-godišnji demokratski senator koji gotovo tri desetljeća zastupa državu Connecticut, najavio je kako se na izborima u studenom 2010. godine neće natjecati za novi mandat. Dodd je to objasnio “obiteljskim razlozima”, ali većina američke javnosti je sklonija prozaičnijem objašnjenju – bivši kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju, ključni Obamin saveznik u Senatu i jedan od arhitekata zdravstvene reforme već nekoliko mjeseci zaostaje u anketama za republikanskim izazivačem. To je dijelom zbog zdravstvene reforme prema kojoj američka javnost pokazuje sve manje oduševljenja, a dijelom zbog navodne Doddove umiješanosti u mutne poslove s hipotekarnim kreditima.

Doddov izlazak iz izborne utrke bi, prema većini trenutnih političkih kalkulacija, pomogao demokratima da zadrže njegovo senatsko mjesto, odnosno teško stečenu kvalificiranu većinu koju čini 60 od 100 senatora. Connecticut je, kao dio Nove Engleske, već duže vremena slovi kao liberalna država i čvrsto demokratsko uporište. Richard Blumenthal, popularni vrhovni državni odvjetnik, bi prema anketama daleko lakše riješio problem eventualnih republikanskih izazivača.

Međutim, na isti dan je demokratima došla još jedna, ovaj put malo ozbiljnija gorka pilula u obliku istovjetne najave Byrona Dorgana, popularnog demokratskog senatora iz Sjeverne Dakote. Dorgan, koji uživa reputaciju umjerenjaka, svojom je odlukom otvorio priliku republikancima s obzirom da se Sjeverna Dakota smatra njihovim “domaćim terenom”.

Na isti je dan došla i vijest da se ove godine za reizbor neće natjecati ni guverner Colorada John Ritter, kao ni da John Cherry, demokratski viceguverner Michigana, neće jurišati na guvernersko mjesto.

Gotovo svi komentatori to tumače sve lošijom političkom klimom za demokrate, zbog čega su mnogi kandidati unaprijed odustali od utrka koji bi za njihovu stranku predstavljali nepotrebno gubljenje novaca, a za njih same nepotrebnu reputaciju gubitnika.

Svašta se može dogoditi do studenog 2010. godine, ali u ovom trenutku je gotovo potpuno izvjesno da će demokrati i Obama izgubiti kvalificiranu senatsku većinu, a možda čak i Predstavnički dom. A sve to samo dvije godine od “epohalne promjene” koju je simbolizirao karizmatski predsjednik. To bi bila dobra pouka za neke našim prostorno-vremenskim koordinatima bliže čarobnjake koji su se malo previše uzdali u svoje osobne političke vještine.