RETRO-RECENZIJA: Skoro savršeno ubojstvo (The Right Temptation, 2000)

uloge: Kiefer Sutherland, Rebecca De Mornay, Dana Delany, Adam
 Baldwin, Joanna Cassidy, Michael Ralph
 scenografija: Shay Austin
 kostimografija: Gini Kramer & Susanna Puisto
 fotografija: Eric J. Goldstein
 montaža: Lawrence A. Maddox
 glazba: Phil Marshall
 scenarij: Larry Brand
 režija: Lyndon Chubbuck
 proizvodnja: Award Entertainment, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 95'

Derian McCall (De Mornay) je bivša policajka koja zarađuje za život kao privatni detektiv. Jednog dana u njenu agenciju dolazi Anthea Ferrow-Smith (Delany), supruga građevinskog tajkuna Michaela Ferrow-Smitha (Sutherland) kako bi diskretno provjerila muževu vjernost. U naizgled rutinskom zadatku jedina je kvaka u tome što Anthea inzistira da istraga bude povjerena ženi. Deria se zdušno baca na posao i ustanovljava kako je Michael oličenje bračne vrline. No, Anthei to nije dosta – ona želi po svaku cijenu provjeriti da li joj muž sposoban odoljeti iskušenju, te od Derian traži da zavede muza. Derian na to pristaje i ubrzo shvaća da je zaljubljena u Michaela. Derien će ubrzo gorko zažaliti zbog te avanture, i taman kada je mislila da se iz nje izvuče, zaprimit će paničan poziv od Anthee.

Skoro savršeno ubojstvo je niskobudžetni neonoirovski trilerčić koji se od niza sličnih proizvoda razlikuje po varijaciji na jednu od najpopularnijih žanrovskih tema – detektiva koji “pada” na “pogrešnu curu”. Ovdje su junaku-žrtvi i seksualnom manipulatoru zamijenjeni spolovi, ali se ipak ne može reci da je scenarij Larryja Branda postupke glavnih junaka učinio previše uvjerljivima. S druge strane, glumačka ekipa je prilično dobra – uz Rebeccu De Mornay (Ruka koja njiše kolijevku) i zanosnu Danu Delany (koju, na žalost, ne vidimo previše), najugodnije iznenađenje je Kiefer Sutherland, koji nakon niza godina u kojima je glumio psihopate i slične negativce po prvi put tumači romantičnog junaka. No, to nije dovoljno da bi popravilo dojam, jer je cijeli zaplet neuvjerljiv, a na kraju vrijeđa inteligenciju svih onih gledatelja koji su upoznati s najelementarnijim kriminalističkim tehnikama. Zbog toga se Skoro savršeno ubojstvo isplati pogledati jedino ako uistinu ne znati na sto utuci sat i pol vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Pompeji (2014)

POMPEJI
(POMPEII)
uloge: Kit Harington, Emily Browning, Carrie-Anne Moss, Jared Harris, Adewale Akinnouye-Agbaje, Jessica Lucas, Kiefer Sutherland
scenarij: Janet Scott Batchler, Lee Batchler & Michael Robert Johnson
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja: Constantin Film/Impact/Tristar, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Povijest, sa svojim uobičajenim smislom za ironiju, se 79. godine pobrinula da jedna od najvećih katastrofa postane najveća moguća sreća za buduće povjesničare i arheologe. Kada je vulkan Vezuv erumpirao i desecima metara debelim slojevima pepela i lave zasuo drevni rimski grad Pompeji tisuće ljudi su izgubili živote, ali je istovremeno stvorena najveća vremenska kapsula na svijetu, a u njoj sačuvani artefakti pružili najbolji mogući uvid u svijet koji bi inače bio izložen stoljećima nezaustavljivih ekonomskih i kulturnih promjena. U posljednjih četvrt milenija, otkako traju arheološka iskapanja, Pompeji su modernim generacijama pružili ne samo neprocjenjiv uvid u klasični svijet, nego i ponekad uznemirujući dojam da je taj svijet po mnogim svojim detaljima bio daleko sličniji modernom nego što se to moglo činiti na prvi pogled. Pompeji su, dakako, velikim dijelom zahvaljujući i dramatičnim okolnostima svog nestanka, poslužili i kao inspiracija za brojna umjetnička i književna djela. Nije stoga za iznenaditi što sada, pogotovo s obzirom da je žanr “mačeva i sandala” ponovno u trendu, Pompeji ponovno služe kao predmet zanimanja Hollywooda. Rezultat svega toga su Pompeji, 3D spektakl u režiji Paula W. S. Andersona.

Nakon uvoda u kojem kratki citat Plinija Mlađeg, rimskog pisca i jedinog imenom poznatog očevica događaja daje povijesni kontekst, radnja započinje oko sedamnaest godina ranije na sjeveru rimske provincije Britanije. Rimska vojska pod zapovjedništvom Korva (Sutherland) masakrira pleme pobunjenih keltskih konjanika. Dječak koji je jedini preživio masakr će izrasti u mladića po imenu Milo (Harington), koji je s vremenom izgradio reputaciju kao gladijator u areni. Njegova reputacija ga vodi u Pompeje, gdje je upravo u službeni posjet došao Korvo, sada utjecajni senator, koji se nastoji oženiti za lijepu Kasiju (Browning), kći lokalnih poduzetnika. Kasija je, međutim, stjecajem okolnosti stekla naklonost prema Milu, koji, pak, mora areni pokušati preživjeti u sukobu s afričkim gladijatorom Atikom (Akinnouye-Agbaje). Sve njihove planove će, međutim, poremetiti planina koja počinje rigati užareno kamenje i tjerati nesretne stanovnike Pompeja da započnu neravnopravnu borbu za goli život.

Andersona, čiji se opus nikada nije dičio naročitom “dubinom” priče ili likova, Pompeji su najvjerojatnije privukli isključivo kao prilika da demonstrira svoje baratanje 3D tehnikom odnosno spektukularni prikaz masovne destrukcije. Anderson taj sadržaj više nego solidno dostavlja publici u posljednjih 40-ak minuta, iako je, kao i kod mnogih današnjih 3D filmova, slika primjetno tamnija nego što bi to bio slučaj u “običnom” 2D filmu. Međutim, da bi se došlo do destrukcije Pompeja, oni se moraju prvo predstaviti gledateljima u svom normalnom, odnosno nerazrušenom izdanju. Tu je Anderson potpuno digao ruke od filma, prepustivši scenarističkom timu da zavezanih očiju dostave hrpu klišeja, odnosno jednostavno kopiraju Cameronovu formulu za Titanic. Tako stvarna povijesna katastrofa služi kao pozadina rutinerske ljubavne priče o dvoje mladih koji pripadaju različitim klasama, a koji su se zakačili sa gotovo karikaturalnim negativcem. Dodatni sastojak bi trebale biti i gladijatorske borbe. Međutim, scene u areni imaju ozbiljan problem u blagom cenzorskom rejtingu, pa su po količini krvoprolića i žestini borbe daleko ispod nekoć nenadmašnog Gladijatora, a da se o standardima koje je uvela TV-serija Spartak i ne govori. Naravno, isti taj cenzorski rejting znači i da nema nekoć obveznih scena koje prikazuju rimsku “dekadenciju”, odnosno prizora koje su u stvarnom životu pojedine artefakte iz Pompeja strpale u zloglasni Tajni muzej u Napulju.

Likovi su ne samo loše napisani, nego i loše odglumljeni. Australska glumica Emily Browning, iako prilično atraktivna u ovom filmu, je gotovo neprepoznatljiva. Kit Harington, najpoznatiji kao Jon Snow u Igri prijestolja, ovdje se doima ili potpuno nezainteresiran ili se natječe s Keanuom Reevesom i Sylvesterom Stalloneom za najmanje izražajni pogled u suvremenom Hollywoodu. Nasuprot tome, korpulentni Adewale Akinnouye-Agbaje se nameće svima ostalima u filmu, poput lika Adebisija koga je glumio u legendarnoj TV-seriji Oz. Suočen s gotovo parodijskim karakterom svog lika, Kiefer Sutherland je iznenađujuće loš za glumca vlastitog kalibra. Ovo rutinersko ostvarenje od toga da se na njega primijeni dodatno značenje izraza “film katastrofe” spašava tek pomalo nekonvencionalna završnica, kao i to da ga je Anderson učinio nešto kraćim nego što je to običaj s hollywoodskim ostvarenjima ovog tipa. Za razliku od svog grada-imenjaka kome je sudbina namijenila vječni život, Pompeji će brzo pasti u zaborav.

OCJENA: 4/10