RECENZIJA: Klub milijardera (Billionaire Boys Club, 2018)

KLUB MILIJARDERA
(BILLIONAIRE BOYS CLUB)
uloge: Ansel Elgort, Taron Egerton, Kevin Spacey, Emma Roberts,
Jeremy Irvine, Thomas Cocquerel, Rosanna Arquette, Cary Elwes, 
Judd Nelson
scenarij: James Cox & Captain Mauzner
režija: James Cox
proizvodnja: Armory Films/Vertical Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 108 min.

Malo tko se može “pohvaliti” da se nitako brzo spustio s vrha na dno kao što je to slučaj s Kevinom Spaceyem, koji je prije nešto više od godinu dana bio hollywoodski ekvivalent božanstva da bi ga danas svi oni koji su se zaklinjali u njega danas tretirali kao radioaktivni otpad. To se može reći i za publiku, barem ako je suditi prema onome kako je na kino-blagajnama prošao njegov posljednji film Klub milijardera, koji se može “pohvaliti” sa samo 618 US$ u prodanim ulaznicama, a što izgleda bijedno čak ako se uzme u obzir da je dotični film bio prikazivan tek u deset kino-dvorana. I, naravno, Kevin Spacey je jedini krivac za to, s obzirom na to da mnogi kritičari, koji bi ga prije cijele priče o seksualnom zlostavljanju inače dizali u nebesa, sada smatraju svojom moralnom dužnošću da pokopaju njegov film i tako upute jasnu poruku svim budućim hollywoodskim “igračima” koji se zažele igrati Harveya Weinsteina. Sve je to, dakako, prilično nepošteno prema režiseru Jamesu Coxu i ostatku glumačke ekipe koji, ni krivi ni dužni, moraju gledati kako film u koji su uložili novac, trud i talent završava u septičkoj jami. No, čak i ako se ta nepravda uzme u obzir i cijela priča o Spaceyu ignorira, to ne znači da je Klub milijardera dobar film.

Film, u kojem je Cox također služio i kao koscenarist, se temelji na istinitim događajima koji su zbili 1980-ih u Los Angelesu i postali od velikih skandala, odnosno medijskih cirkusa tadašnjeg doba. Njih je pokrenuo Joe Hunt (Ansel Elgort), mladi ali ambiciozni financijski stručnjak koji je, usprkos skromnog porijekla, bio pohađao elitnu školu za djecu bogatih i utjecajnih roditelja s Beverly Hillsa. Godine 1983. Joe nakon slučajnog susreta sa starim školskim drugom i naratorom filma Danom Karneyem (Egerton) dolazi na ideju da svoje burzovne vještine kombinira s novcem koji bi mu dali njegovi stari školski kolege, koji u svemu tome vide priliku da konačno uživaju u luksuzu koji su zaradili sami, a ne ishodili od svojih roditelja. Rezultat svega je investicijski fond zvan Klub mladih milijardera, a čiji članovi vrlo brzo počinju stjecati ogromno bogatstvo, ali ga i još brže trošiti nesmiljeno se razmećući novcem u jednom od najsnobovskijih gradova na svijetu. Međutim, sjajni rezultati koje je Hunt postigao nisu posljedica njegove genijalnosti nego ležernog odnosa na prema poslovnoj etici, kreativnog računovodstva i tehnika nimalo različitih od financijskih piramida. Hunt je, u nastojanju da isplati svoje prijatelje i investitore, prisiljen posuđivati novac te tako naleti na Rona Levina (Spacey), dobro potkoženog i još bolje povezanog financijera koji bi trebao postati njegov partner. Iako su obojica duboko impresionirana jedni drugim, njihov odnos neće dobro završiti i dovest će do jednog od najspektakularnijih kriminalističkih slučajeva u povijesti Kalifornije.

Slučaj Joea Hunta i njegovih prijatelja je godine 1987. postao predmetom mini-serije u kojoj je Huntov lik tumačio Judd Nelson koji se, pak, u ovom filmu pojavljuje u malenoj ulozi Huntovog oca. Nova verzija, iako na prvi pogled ne izgleda kao film s posebno velikim budžetom, se može pohvaliti prilično zanimljivim castingom, gdje se uz mlade snage kao Elgorta i Egertona našlo mjesta i za veterane poput sada neprepoznatljivog Caryja Elwesa u ulozi Andyja Warhola. Coxa se također može pohvaliti i zbog toga što je, usprkos ograničenih resursa, uspio na prilično efektan način rekonstruirati 1980-e, i to ne samo kroz glazbu i modu, nego i kroz zeitgeist, barem kada je riječ o bahatim i pohlepnim tatinim sinovima u tzv. Desetljeću pohlepe. Kada se, međutim, od svega pokušava napraviti nekakva suvisla priča, Cox ima daleko manje uspjeha i brojni scenaristički nedostaci dolaze do izražaja. To se najviše može vidjeti kroz to da Cox uopće nije ni pokušao objasniti kako je Huntova “piramida” funkcionirala te kako i zašto je, zapravo, propala. Neumitne usporedbe s Vukom s Wall Streeta će, dakako, biti na štetu Kluba milijadera, iako, istine radi, valja napomenuti da je financijski, odnosno kriminal bijelog ovratnika ne samo komplicirana, nego i nefilmična aktivnost, čak i za mahera poput Scorseseja kojem Vuk nije među boljim filmovima. Cox je, međutim, film učinio lošim zbog potpuno nepotrebnog podzapleta s Huntovom djevojkom koju tumači Emma Roberts, ali i toga što je neke možda najfascinantnijih elemenata priče, prije svega onih koji su odnose na suđenja, ili zbrzao ili ostavio za natpise na odjavnoj špici. Klub milijardera je mogao biti vrlo dobar film, ali to nije, i jedna od najvećih ironija je ta da proskribirani Spacey, koji je ovdje pružio još jedan sjajan glumački nastup, s time ima najmanje veze.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

BABY DRIVER
 uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones
 scenarij: Edgar Wright
 režija: Edgar Wright
 proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.
 trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

OCJENA: 8/10

RETRO-RECENZIJA: Šalji dalje (Pay It Forward, 2000)

ŠALJI DALJE
(PAY IT FORWARD)

uloge: Kevin Spacey, Helen Hunt, Haley Joel Osment, Jay Mohr, James
Caviezel, Jon Bon Jovi, Angie Dickinson, David Ramsey, Gary Werntz,
Colleen Flynn, Marc Donato, Kathleen Wilhoite, Liza Snyder
scenografija: Leslie Dilley
kostimografija: Renee Ehrlich Kalfus
fotografija: Oliver Stapleton
montaza: David Rosenbloom
glazba: Thomas Newman
scenarij: Leslie Dixon (po romanu Catherine Ryan Hyde)
rezija: Mimi Leder
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 123'

Mali Trevor McKinney (Osment) živi zajedno sa samohranom majkom Arlene (Hunt), ženom koja radi dva posla da bi prehranila dijete i stalno se bori s vlastitim alkoholizmom. Prvog dana škole Trevorov razred dobija novog nastavnika – Eugenea Simoneta (Spacey), koji je razuzdanu djecu prije u stanju utišati ožiljcima od opekotina na svom licu nego nekim posebnim autoritetom. Ipak, njegov domaći zadatak pod naslovom “Što sam u stanju učiniti da svijet ucinim boljim” će malog Trevora natjerati na razmišljanje i rezultirati s jednostavnom ali efektnom idejom zvanom “šalji dalje”. Trevor je, naime, uvjeren kako je svatko u stanju učiniti tri dobra djela u korist slučajnih namjernika, a svatko od njih potom učiniti tri dobra djela drugim namjernicima. Prvi od njih je heroinski ovisnik i beskućnik Jerry (Caviezel) kojeg će Trevor na kratko primiti u kuću. Drugi je njegova majka, a treći sam gospodin Simonet za kojeg je Trevor uvjeren da predstavlja idealnog muškarca za njegovu majku. Ali, stvari, kao i obično, ne funkcioniraju onako kako su zamišljene. Nakon određenog vremena za sve to se zainteresira novinar Chris Chandler (Mohr) koji je i sam postao predmetom “šalji dalje” altruizma.

Šalji dalje je film koji vapi za “Oscarima” isto onako kako je Budiša vapio za ključevima od Amruševe. Na prvi pogled se čini da ta ambicija i nije tako velika, s obzirom da od troje glavnih glumaca dvoje (Spacey i Hunt) imaju vec zlatne kipiće u svojim ormarima, a treći, mali Osment, je već imao jednu nominaciju za Šesto čulo. Kada se tome doda da i Spacey i Huntova glume invalide, bilo je jasno da su se producenti nadali kako će se glasači losanđeleske Akademije držati svojih obićaja i nagraditi uloge hendikepiranih ljudi. Što se glavnog “Oscara” tiče, njega je trebala donijeti altruistička poruka filma u koju scenaristica Dixon očigledno duboko vjeruje. Ali, dobre namjere same po sebi nisu dovoljne da bi se stvorio dobar film. Rezišerka Mimi Leder (Mirotvorac, Žestoki udar) se, kao jedna od Spielbergovih učenica, trudi film obogatiti mješavinom sentimentalnosti i obiteljskih vrijednosti koje su postale zaštitni znak njenog velikog učitelja. No, to se u filmu događa na skroz pogrešnim mjestima, pogotovo u drugoj polovici filma, kada se socijalno angažirana drama pretvara u jeftini ljubić, odnosno obiteljsku kroniku primjereniju televizijskoj produkciji. Kada sve to eskalira u ultrasentimentalnoj i ne bas najuvjerljivijoj završnici, već je kasno – gledatelji su do tada već shvatili kako su bili izloženi holivudskoj manipulaciji. Iako u filmu ima nekoliko simpatičnih trenutaka (za koje je najzaslužniji Lederin suprug Gary Wentzler u ulozi altruističkog odvjetnika), te iako Spacey i Huntova pokazuju kako znaju glumiti, njih je premalo za dva sata koliko traje ovaj film. Zbog svega ovog Šalji dalje je film kojemu njegov naslov sasvim odgovara barem u jednoj prilici – kada vam ga netko preporuci za gledanje.

OCJENA. 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Kako se riješiti šefa (2011)

KAKO SE RIJEŠITI ŠEFA?
(HORRIBLE BOSSES)
uloge: Jason Bateman, Chris Day, Jason Sudeikis, Kevin Spacey, Jennifer Aniston, Colin Farrell
scenarij: Michael Markowitz, John Francis Daily & Jonathan Goldstein
režija: Seth Gordon
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2011.
trajanje: 98'
English: Jason Sudeikis, Charlie Day, and Jaso...

Jason Sudeikis, Charlie Day i Jason Bateman (izvor: Wikimedia Commons)

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)