Komentar na 85. dodjelu “Oscara”

Kao i mnoge prije nje, i 85. dodjela Oscara je proizvela dovoljno materijala za za buduće povjesničare filma da se, s udaljenosti od nekoliko godina ili desetljeća, počnu pitati “kako je taj naslov mogao dobiti nagradu”. Ni Affleckov “Argo”, čiji trijumf usprkos na prvi pogled snažnoj konkurenciji nije predstavljao naročito iznenađenje, ne može previše pretendirati na titulu budućeg filmskog klasika ili najboljeg filma proizvedenog godine 2012.

Buduće rasprave na tu temu će, bez sumnje, biti zasjenjene i nekim proteklih mjeseci otvorenim kontroverzama, koje se prvenstveno tiču činjenice da se tri glavna “oskarovska” favorita – “Lincoln”, “Argo” i “Operacija Bin Laden” – temelje, ili, preciznije, tvrde da se temelje na istinitim događajima. U sva tri slučaja su ti navodi postali predmetom većeg ili manjeg osporavanja, ali isto tako implicitnih i eksplicitnih optužbi njihovim autorima da su poslužili kao oruđe propagande. Na pitanje čije je odgovoreno bez imalo suptilnosti na samom završetku ceremonije, kada je pobjednika proglasila Prva dama SAD okružena uniformiranim pripadnicima oružanih snaga. Time je više nego jasno demonstriran novi poredak u kome između američke vlade i zabavne industrije postoji čvrst simbiotski odnos, nezamisliv pred deset godina kada su dobitnici zlatnih kipića u predvečerje iračkog rata proklinjali Busha. Nedugo nakon ceremonije se, pak, otkrilo da je gostovanje Michelle Obama “uredio” moćni hollywoodski producent Harvey Weinstein, kao i to da je oskarovsku kampanju za njegov film “I u dobru i u zlu” vodila Stephanie Cutter, članica Obaminog izbornog stožera.

Priredba nije postala potpuna farsa zato što je “Lincoln”, koji se može shvatiti kao najeksplicitniji homage Obami – proglašenom za Lincolnov alter ego – u oskarovskoj utrci ipak ostao kratkih rukava. Nije to bilo zbog određenih kreativnim razlozima pravdanih povijesnih nepreciznosti, kao što su identiteti određenih kongresnika ili Lincolnov “kočijaški” rječnik, a još manje zbog toga što je “Lincoln” objektivno lošiji od svojih protukandidata; glavni razlog su bizantinske unutarhollywoodske intrige, odnosno antipatija i zavist koju Spielberg već desetljećima izaziva među svojim kolegama – glasačima Akademije.

“Lincolnov” poraz, međutim, neće izazvati onakve emocionalne reakcije kakve je izazvala propast nekoć najvećeg favorita “Operacije Bin Laden”. Film je autsajderom postao onog trenutka kada je nekolicini kritičara zasmetalo da film uz scenu hvatanja Bin Ladena – najveće dostignuće Baracka Obame – sadrži i scene mučenja – najvećeg grijeha njegovog prethodnika – odnosno sugestije da između te dvije krajnosti možda postoji određena uzročno-posljedična veza. Iako se o tome može dugo i široko raspravljati, hollywoodska salonska ljevica uglavnom nije htjela riskirati; Kathryn Bigelow je od male pomoći bila podrška ljevičarskog gurua Michaela Moorea, nakon što je na čelo kampanje protiv njenog filma stao Ed Asner, bivši predsjednik moćnog glumačkog sindikata SAG. Kada je film dobio tek utješni (i zbog istog broja glasova sa “Skyfallom” podijeljeni) Oscar za zvučne efekte, neki komentatori, poput “Guardianovog” Glenna Greenwalda, nisu nimalo krili svoje oduševljenje.

Ni pobjednik “Argo”, dakako, nije mogao izbjeći probleme s optužbama za nedostatak povijesne autentičnosti, iskusnijim gledateljima vidljiv i nakon očiglednog “dotjerivanja” završne scene bijega. Isto onako kao što je završnica učinjena uzbudljivijom nego što je bila, tako je ignorirana i zanemarena uloga kanadskih dužnosnika u tim događajima. A optužbe za propagandu će biti teško izbjeći s obzirom da je, u nastojanju da se očuva hepi end, posve zaboravljena Operacija Orlova Kandža, mnogo spektakularniji pokušaj spašavanja talaca u Teheranu, završen tragikomičnim fijaskom u iranskoj pustinji. Možda o njoj netko jednom snimi film, ali je malo vjerojatno da će biti kandidat za “Oscara”.

RECENZIJA: Operacija Bin Laden (2012)

Day 40
(izvor: Todd Awbrey)
OPERACIJA BIN LADEN
(ZERO DARK THIRTY)
uloge: Jessica Chastain, Jason Clark, Jennifer Ehle, Joel Edgerton, James Gandolfini
scenarij: Mark Boal
režija: Kathryn Bigelow
proizvodnja: Panorama/Annapurna Films, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Zamislite eskadron smrti koji, osim brojnih drugih zakona, krši međunarodno pravo i suverenitet druge države, a sve da bi njegovi pripadnici hladnokrvno likvidirali bespomoćnog starca pri čemu kao “kolateralne žrtve” padaju žene i djeca, kao i to da su informacije nužne za obavljanje te prljave rabote dobivene zvjerskim mučenjem. Sve to, s obzirom na određena povijesna iskustva, i nije tako teško zamisliti. Nije tako teško zamisliti ni da bi netko o tome snimio film. Ali je, pak, nešto teže zamisliti da bi takvo ostvarenje, umjesto da predstavlja krik zgroženog umjetnika koji počinitelje proglašava dostojnim haaške ćelije, mogao zapravo biti punokrvni akcijski triler u kome su oni prikazani kao heroji i domoljubi. To je, međutim, samo jedno od iznenađenja vezanih uz “Operaciju Bin Laden”, ostvarenje koje se može smatrati jednim od najneobičnijih, ali i najkontroverznijih kandidata za “Oscar”.

Radnja filma počinje 11. rujna 2001. godine. Stravični događaji, predočeni kroz audio-snimke žrtava, kao odgovor od strane američke vlade imaju “rat protiv terorizma” i kampanju kojom se, ne birajući sredstva, Bin Laden i njegova družina moraju privesti pravdi. Dvije godine kasnije to uključuje aktivnosti poput onih koju u zabačenom zatvoru provodi CIA-in operativac Dan (Clarke), a čiji je predmet zlosretni financijer al-Qaede izložen dugotrajnom “prijateljskom uvjeravanju” s ciljem da oda članove i buduće akcije svoje organizacije. Tome je svjedok njegova kolegica Maya (Chastain), mlada agentica koja će sljedećih nekoliko godina provesti u Pakistanu i okolici nastojeći od tako i na druge načine dobivenih informacija doznati gdje se nalazi najtraženiji bjegunac na svijetu.

Prepad na pakistansko skrovište Osame Bin Ladena je izveden 1. svibnja 2011. godine, a cjelovečernji igrani film koji taj film prikazuje je u kina došao 19. prosinca 2012. godine, dakle tek nešto od više godinu dana. Takva brzina ekranizacije novinskih naslovnica je primjerenija američkoj televizijskoj nego filmskoj produkciji. S druge strane, suradnja koju su pri izradi filma scenarist Mark Boal i redateljica Kathryn Bigelow primili od strane američkih vlasti, pa i vojnih i obavještajnih dužnosnika vezanih uz operaciju, je američke desničare uvjerila kako je riječ o jeftinom pokušaju obamističkog Hollywooda da najspektakularniji pothvat trenutnog stanara Bijele kuće iskoristi u svrhu njegove predizborne kampanje. Stvari ipak nisu onakve kakve izgledaju na prvi pogled; Bigelow i njen studio su donijeli mudru odluku da film premijerno prikažu poslije izbora. Mnogo je zanimljivije, pak, to da se protiv “Operacije Bin Laden” kuka i motika digla s ljevice, barem onda kada je postalo jasno da u njemu neće biti izostavljene scene “ručnog rada” nad zatočenim teroristima, pri čemu se sugerira da takva praksa ne samo da nije bila izolirani eksces pod Bushom, nego je, zamislite, čak i donijela praktične rezultate. Bigelow, ovjenčana “Oscarom” za dramu “Narednik James”, gdje je irački rat prikazivala neopterećena politikom, ali i “političkom korektnošću”, zbog sličnog pristupa ovoj temi prima brojne osude od pravovjernika koji su godinama vrištali zbog Abu Ghraiba i Guantanama, a danas šute zbog “predatora” i popisa za likvidaciju koji se svakodnevno pišu u Bijeloj kući. Njihovom hollywoodskom kontingentu se, između ostalog, pripisuje izostanak “oskarovske” nominacije za najbolju režiju autorici koja se smatra jednim od najvećih majstora akcijskog žanra u današnjem Hollywoodu.

Možda bi bilo zbilja previše očekivati da Bigelow u tri godine dobije još jedan kipić, ali njen film, u kome dva i pol sata radnje sa svima poznatim krajem uspijeva učiniti uzbudljivim poput najnapetijeg trilera, itekako zaslužuje pohvale i publiku. A i ne samo zbog toga; ostvarenje koje tjera na ozbiljno razmišljanje o nekim neugodnim činjenicama današnjeg svijeta je prilična rijetkost za današnji kino-repertoar.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)