RECENZIJA: Različita (Divergent, 2014)

“Nomen est omen” je stara latinska poslovica koja, u prenesenom značenju, tvrdi kako se nečiji karakter ili sudbina mogu pretpostaviti na osnovu njegovog imena. Hollywood nas je, pak, naučio, da ovu poslovicu ne shvaćamo previše ozbiljno. Jedan od najsvježijih primjera je Različita. Film koji bi trebao sugerirati nonkonformizam, skretanje s “linije”, preuzimanje rizika i sve ono što se povezuje s individualizmom je u stvarnosti školski primjer hollywoodske konfekcije, odnosno slijepog praćenja unaprijed zadane kulturne i komercijalne paradigme. 

Hollywoodski studiji su pronašli, ili da budemo precizniji, ponašaju se kao da su pronašli “nepogrešivu” formulu za proizvodnju unosnih blockbustera. Prvo se pronađe autor, po mogućnosti žena, koja je spremna napisati omladinski roman SF ili fantasy žanra; roman je radnjom je smješten u nekakvu postapokaliptičnu ili distopičnu budućnost i/li nekakav “mračan” tajni svijet koji postoji paralelno uz ovaj; glavna junakinja je adolescentica koja se, stjecajem okolnosti, mora brzo odrasti, suprotstaviti se zlikovcima i doživjeti “nemoguću” ljubav; prvi roman obavezno završava s “cliffhangerom”, čime se stvara izgovor da još dva romana iz trilogije. Ako taj roman dođe na dovoljno visoko mjesto New York Timesove top-liste bestselera, Hollywood primjenjuje drugi dio formule – otkupljuju se autorska prava, počinje snimanje filma po prvom nastavku koji će također završiti “cliffhangerom” (i tako, u slučaju uspjeha garantirati još najmanje dva ili tri filma), a njegov uspjeh garantira glumačka ekipa koju čine muški manekeni i pop-pjesmuljci u soundtracku koji bi trebali privući djevojčice i adolescentice – ključni dio ciljane publike.

Različita od ove formule ne odstupa ni za jotu. Temelji se na istoimenom romanu mlade američke spisateljice Veronice Roth, a radnjom je smještena u Chicago oko stotinjak godina iza apokaliptičnog rata. Civilizacija se u samom gradu, ograđenom od ostatka svijeta, koliko-toliko oporavila, ali i stvorila društvo koje je strogo podijeljeno na kaste, odnosno frakcije temeljene na pet glavnih karakternih osobina – nesebičnost, dobrohotnost, iskrenost, učenost i hrabrost. Protagonistica je 16-godišnja Beatrice Prior (Woodley), odrasla u porodici nesebičnih Odricatelja, kaste kojoj je povjereno upravljanje gradom. Ona, kao i svi njeni vršnjaci, mora proći kroz psihološki test koji otkriva njenu glavnu osobinu i tako određuje kojoj frakciji treba pripadati. Za Beatrice se na testu otkrije da posjeduje osobine ne jedne, nego tri frakcije – Odricatelja, Neustrašivih i Učenih. To znači da je “Različita”, odnosno da nepripadanjem jednoj frakciji može poremetiti društveni poredak, te postoji opasnost da bude uklonjena. Beatrice sakrije rezultate testa od vlasti, ali ga koristi da, na veliko razočarenje svojih roditelja, izabere frakciju Neustrašivih, koja u gradu obavlja vojne i policijske zadaće. Neustrašivi nose “cool” uniforme i uživaju reputaciju “ludih” tipova koji se dobro zabavljaju, ali svaki novi pripadnik je dužan mjesto među njima zaslužiti jedino ako prođe kroz program intenzivne i brutalne obuke. Za Beatrice nastupaju teški trenuci, ali utjehu pruža pogled na njenog instruktora “Četiri” (James), koji joj se počinje sviđati. I dok istovremeno pokušava sačuvati svoju tajnu, Beatrice počinje razotkrivati zavjeru koju kuju pripadnici Učenih na čelu sa Jeanine Matthews (Winslet).

Gore navedenu formulu je ustanovila Stephenie Meyer sa Sumrakom, romanom čija je ekranizacija ustanovila i tradiciju da kritičari takve hollywoodske projekte dočekuju “na nož”. Ponekad postoje izuzeci, kao sa Igrama gladi – najviše zato što je u krugovima salonskih ljevičara shvaćen kao zakašnjela kritika Bushove politike, odnosno alegorijska kritika suvremenog kapitalizma. Među te izuzetke, međutim, ne spada Različita koja je dobila palac dolje; on je, pak, malo značio armiji obožavateljica Rothine proze koji su napunili kino-blagajne taman onoliko da opravdaju neizbježni nastavak. Dio kritika je bio svjetonazorske prirode, odnosno nekima je smetalo da Roth, kao samodeklarirana konzervativna kršćanka, odabiranjem Učenih kao negativaca alegorijski napada današnje znanstvenike i sekularni pogled na svijet na kojima se temelji današnja progresivna ideologija. S druge strane, svjetonazor (koji je većini ciljane publike ionako zadnja rupa na svirali) se lako da zanemariti, a  daleko opravdanije je Različitu odbaciti zbog njenih konceptualnih i tehničkih nedostataka. 

Ono u čemu se, barem na prvi pogled, Različita doima boljom od svojih prethodnika jest da je svijet u kome se odvija radnja vizualno fascinantan. Za razliku od većine futurističkih ili postapokaliptičkih filmova, koji budućnost zamišljaju kao nekakvu blještavu tehno-utopiju ili potpunu pustoš, Različita ide srednjom linijom; Chicago je grad u kome postoji nešto nalik na futurističku tehnologiju, ali okruženo raspadnutim i derutnim zgradama i artefaktima svijeta koji je očigledno vidio bolje dane. U njemu je daleko lakše publici prihvatiti kako bi se buduće društvo, čak i ono stvoreno iz najplemenitijih pobuda, moglo izroditi u distopiju. 

Važan adut filma je i Shailene Woodley (većini publike poznata po sjajnoj ulozi u Clooneyjevim Potomcima), koja se prilično hrabro nosi sa likom djevojke prisiljene da odrasta kroz teška fizička i moralna iskušenja. Woodley sa svojim za hollywoodske zvijezde atipičnim, mogli bismo reći “običnim” izgledom, s izuzetnom lakoćom stvara lik “obične” djevojke u neobičnoj situaciji, a sa kojom se ciljana publika lako može identificirati. Pri svemu tome joj dobro dođe i šarm zahvaljujući kome se doima daleko “jačim” nositeljem franšize od Jennifer Lawrence u Igrama gladi, a o Kristen Stewart u Sumraku da i ne govorimo.

Na žalost, ostatak glumačke ekipe nije u stanju nadići ograničenja književnog predloška, komercijalne formule, ali i trapavog scenarija Evana Daughteryja i Vanesse Taylor. Za britanskog glumca Thea Jamesa je tako sasvim jasno da je angažiran zato što izgleda kao maneken, a ne zbog nekog naročitog glumačkog umijeća; Jai Courtenay u epizodnoj ulozi njegovog strogog kolege ostavlja daleko bolji dojam. Kate Winslet se, pak, doima potpuno potrošena u svojevrsnoj karikaturi svih negativnih stereotipova vezanih uz Hillary Clinton. Opći dojam dodatno kvari i jedan od najiritantnijih soundtrackova u posljednje vrijeme.

Najveći nedostaci filma se, međutim, vide u njegovom završnom dijelu. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da fanovima knjige dostave njihove najzanimljivije i najomiljenije dijelove. Tako je segment koji prikazuje Beatricenu obuku previše razvučen te prepun dosadnih ponavljanja. Kada, pak, dođe vrijeme za završni obračun, on se doima zbrzan i neuvjerljiv, a ni njegovi melodramatski dijelovi vezani uz sudbinu određenih likova nemaju emocionalni naboj koji bi inače imali. Kada, on, pak, dovede do predvidljivog rezultata koji isto tako predvidljivo stvari ostavlja otvorenim za neizbježni nastavak, ostaje spoznaja da ćemo nešto uistinu novo i različito od Različite morati još čekati.

RAZLIČITA

(DIVERGENT)

uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslet, Ashley Judd, Tony Goldwyn, Jai Courtney, Ray Stevenson, Zoe Kravitz, Miles Teller, Maggie Q

scenarij: 

režija: Neil Burger

proizvodnja: Lionsgate/Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 139′

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture

RECENZIJA: “Žena kojoj sam čitao” (2008)

“Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu.” Te riječi kontroverznog crnog filmaša Spikea Leeja su i dan-danas aktualna, ako je suditi po tome da je Kate Winslet svog prvog “Oscara” dobila upravo u filmu čija je jedna od glavnih tema Holokaust. S druge strane, predvidljivost ukusa i glasačkih preferenci losanđeleske Akademije je u slučaju “Žene kojoj sam čitao” bila kompenzirana neuobičajenom perspektivom kojom se prilazi toj temi. Ovoga puta ne sa stajališta neposrednih žrtava, nego sa stajališta poratne njemačke generacije koja se osjetila duboko osramoćena i traumatizirana zlodjelima svojih očeva, a što je svoj odraz, između ostalog, pronašlo i u događajima koje obrađuje “Baader-Meinhof Kompleks”.

Radnja filma se temelji na poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, njemačkog suca koji se u slobodno vrijeme bavio pisanjem, a čija su specijalnost do “Čitača” (“Der Vorseler”) bili kriminalistički romani. Film započinje godine 1995. kada se Michael Berg (Robert Fiennes), sredovječni ugledni pravnik, počinje sjećati događaja koji mu je obilježio život. Godine 1958. se kao 15-godišnji srednjoškolac (David Kroos) razbolio na putu kući, ali ga je spasila 36-godišnja kondukterka po imenu Hanna Schmitz (Kate Winslet). Kada dječak dođe u njenu kuću kako bi joj se zahvalio, ona ga zavede i započinje žestoka i bizarna ljubavna priča; mladi Michael uživa u seksu, ali ga Hanna tjera da joj prilikom svakog zajedničkog susreta čita knjige. Kada Hanna iznenada nestane iz svog stana, Michael je zbunjen, a odgovor na pitanje zašto je nestala dolazi osam godina kasnije dok studira pravo. Kada zajedno sa svojim kolegama prati suđenje optuženima za nacističke ratne zločine, sa užasom će shvatiti kako je jedna od nacističkih čuvarki konc-logora upravo Hanna. Da stvar bude gora, Michael je prilikom ljubavne veze saznao Hanninu najvažniju životnu tajnu, odnosno činjenicu koja bi joj mogla pomoći da dobije blagu kaznu, ali je on previše posramljen da bi o tome izvijestio sud.

Kada je izdan 1995. godine, Schlinkov roman je izazvao dosta kontroverzi u njemačkoj javnosti s obzirom na prilično heretičan prikaz Holokausta kao fenomena u kome su sudjelovali sasvim obični ljudi, koji su nakon rata nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Još kontroverzniji je bio i prikaz sudionika Holokausta kao osoba koje na trenutak mogu čak očekivati sažaljenje. Sve su to kontroverze pratile i ekranizaciju u režiji Stephena Daldreya, a dodatno su začinjene i prilično eksplicitnim ljubavnim scenama mladog Michaela i Hanne, zbog kojih se čak potezao danas tako čest argument dječje pornografije (i ne tako bezazlen u kontekstu Daldreyevoj ranijeg rada na “Billy Eliotu”).

Kao i mnogo puta, kontroverze su samo podgrijale zanimanje za film, a činjenica da se Winslet radi uloge mora ne samo skidati pred kamerama nego i šminkati u 66-godišnju neuglednu babu, poslužila je kao vrlo dobar “oskarovski” adut. Scenarij Davida Harea je prilično vjerno pratio roman i na trenutke postavlja prilično zanimljiva pitanja koja se tiču Holokausta, nacizma, odnosa poratne Njemačke prema toj epizodi te “sljepila” zahvaljujući kojemu je jedna tako prosvijećena nacija i država sebi dozvolila da potone u takvo neljudsko barbarstvo.

Na žalost, Daldreyeva režija nije bila na visini zadatka. Film je gledljiv, ali je prilično razvučen i – što je još važnije -isisan od emocija. Njih se još koliko-toliko može naći u prvom dijelu, koji opisuje Michaela kao naivnog tinejdžera, ali već kao student je Michael potpuno dosadan i nezanimljiv, poput scena koje opisuju njegov ljubavni život na studiju samo zato da pokažu kako Hanna nije bila jedina žena u njegovom životu. Scene koje prikazuju odraslog Michaela su još dosadnije, a Fiennes, koji je tako sjajno odglumio nacističkog monstruma u Schindlerovoj listi, se u završnici filma pretvara u automata koji bi gledateljima trebao servirati predvidljivu moralnu katarzu.

Da stvar bude gora, Daldrey se i ne pokazuje kao pretjerano spretan režiser. Gledatelju treba vremena da shvati lajtmotiv odnosa Michaela i Hanne, a kada jednom to učini, njegovo korištenje u završnom dijelu filma izgleda previše mehanički. Najviše zahvaljujući relativno solidnoj glumačkoj ekipi i zahvalnom predlošku “Žena kojoj sam čitao” se nije pretvorila u katastrofu nalik na Daldreyeve “Sate”, ali svejedno ostaje gorak okus neiskorištene prilike. S druge strane, Winslet je dobila svog “Oscara” i, kao i u mnogo sličnih slučajeva, ovaj film može nakon obavljene misije otići u zasluženi zaborav.

OCJENA: 4/10