RETRO-RECENZIJA: Pearl Harbor (2001)

uloge: Ben Affleck, Josh Hartnett, Kate Beckinsale, Ewen Bremner, Jon
Voight, Alec Baldwin, Cuba Gooding Jr., Mako, Tom Sizemore, Dan
Aykroyd, Colm Feore, Cary-Hyoruki Tagawa, William Fichtner, Leland
Orser
scenografija: Nigel Phelps
kostimografija: Michael Kaplan
fotografija: John Schwartzman
montaza: Roger Barton, Mark Goldblatt, Chris Lebenzon & Steven
Rosenblum
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Randall Wallace
rezija: Michael Bay
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 183'

Američki predsjednik Bush je upravo najavio kako će njegova administracija iskesati nekih 320 milijuna US$ u svrhu ishrane svih onih Afganistanaca koji uspiju preživjeti vatromet koji očekuje tu zemlju (a dotična svota je vise nego dovoljna da se deset puta obnovi njena postojeća infrastruktura). Kada se jednog dana budu pisale knjige o Hollywoodu u kasnim 90-tim godinama prošlog stolječa vjerojatno će biti povjesničara koji ce daleko veći budžet pripisivati projektu zvanom Pearl Harbor. Iako je službeno budžet iznosio relativno skromnih 145 milijuna US$, dosta se govorilo o “odgodi plaćanja” i sličnim računovodstvenim trikovima koji su trebali sakriti činjenicu da je riječ o jednoj od najvećih papilova u povijesti tvornice snova. I dok se još može raspravljati o tome da li je Pearl Harbor doista najskuplji holivudski film ikada snimljen, nema spora da je riječ o najambicioznijem projektu u posljednje vrijeme. Uspješni producentsko-režiserski par Bruckheimer-Bay, specijaliziran za testosteronom natopljene akcijske superspektakle, od “Disneya” je dobio zadatak da snimi film koji će ne samo matičnoj kući donijeti hrpu novaca nego i “Oscare”. Naravno, odabran je najočigledniji put – formula koja je trebala nadmapiti dotada neprikosnoveni Cameronov Titanic. Tako je priča o ljubavnom trokutu u predvečerje japanskog napada na Pearl Harbor trebala u kino dovući sto je moguće više gledatelja – romantični podzaplet koji uključuje dva holivudska ljepotana trebao je garantirati horde gledateljica (koje su Titanicu prije četiri godine donijele fenomenalni uspjeh), dok je njihove muške partnere u kino trebala privući uobičajena bruckheimerovska akcija. Uz Bruckheimera i Baya se na posao dala i “Disneyeva” propagandna mašinerija, koja nije birala sredstva ne bi li sto više publike dotjerala u kino. Tako su neki “Disneyevi” rukovodioci davali izjave kako je “dužnost svakog patriotski raspoloženog Amerikanca” da ode u kino gledati Pearl Harbor i “tako se upozna s herojskim žrtvama generacije kojoj Amerika i ostatak svijet duguje današnju slobodu od sila zla”. Istovremeno je za japansko tržište priređena posebno montirana verzija iz koje su izbačene sve reference o Japancima kao zlikovcima, a film reklamiran kao melodrama, a ne ratni spektakl. Iako se ništa nije prepuštalo slučaju, manipulacija javnošću ipak je bila prevelika, a Internet-javnost, koja je vec bila torpedirala neke ambiciozne holivudske projekte u prošlosti (kao Batmana i Robina) dala se na posao šireći katastrofalne vijesti s probnih projekcija. Na kraju se Pearl Harbor morao suočiti s kritičarima koji su ga sasjekli na komade, a ni publika nije bila baš previše oduševljena – već nakon prvog tjedna prikazivanja je postalo jasno da će biti rijec o jednom od najvećih komercijalnih podbačaja u povijesti Hollywooda. Sada, nakon napada na WTC i Pentagon, “Disneyeve” glavešine se vjerojatno žderu zbog toga sto film nisu lansirali četiri mjeseca kasnije – u ultranacionalističkoj histeriji koja je zahvatila Ameriku filmovi poput Pearl Harbora bi imali daleko bolju prođu.

Glavni junaci ovog filma su dvojica mladića koji su od ranog djetinjstva sanjarili o uzbudljivom životu vojnih pilota – Rafe McCawley (Affleck) i Danny Walker (Hartnett). Ta im se prilika konačno ostvarila godine 1940. kada su primljeni u zrakoplovni odjel američke vojske. No, od uzbuđenja nema ništa jer se SAD trude ostati neutralne u Drugom svjetskom ratu iako je Hitler već uspio pokoriti skoro cijelu Evropu. Potpukovnik James Doolittle (Baldwin) pak smatra da je ulazak u rat neizbježan te da američki vojni piloti moraju steći nužno iskustvo pa ohrabruje Rafea da se prijavi kao dobrovoljac u RAF ćije su lovačke eskadrile jedino što stoji između Hitlerovih hordi i Britanskog Otočja. Zbog toga je Rafe prisiljen napustiti svoju djevojku, bolničarku Evelyn Stewart (Beckinsale), koja je zajedno s Billyjem premještena u mornaričku bazu Pearl Harbor na Havajima. Kada stigne vijest da je Rafe srušen nad La Mancheom i vjerojatno poginuo, Billy pocne tješiti Evelyn i između njih se stvara ljubav. Njihovu sreću ce pomutiti Rafeov dolazak na Havaje, ali svađa između najboljih prijatelja je samo uvertira za daleko gore iskušenje – već slijedećeg dana će se na najvažniju bazu američke Pacifičke flote iznenada obrušiti na stotine japanskih aviona i uhvatiti branitelje na spavanju. U kaosu iznenadne bitke će Rafe i Billy zaboraviti na svoje nesuglasice i učiniti upravo ono za cime su žudjeli cijeli život. No, usprkos svem njihovom herojstvu američka Pacifička flota je pretrpjela strašan udarac i proći će mjeseci prije nego što Amerika bude u stanju nešto ozbiljno učiniti protiv japanskog napredovanja na Pacifiku. I dok Evelyn otkriva kako je trudna, dotle se Rafe i Billy prijavljuju kao dobrovoljci za supertajnu samoubilačku misiju koja bi mogla makar simbolično preokrenuti tok rata.

Ideja da se Titanic kombinira sa Spašavanjem vojnika Ryana mozda i nije bila tako bedasta, ali Bruckheimer i Bay definitivno nisu bili prave osobe za nešto tako. To je možda najvidljivije u tome da je Pearl Harbor zanimljiv jedino u onom segmentu koji prikazuje sam napad na američku pomorsku bazu – dok god radnja zahtijeva gomilu eksplozija, rafale i kompjuterske specijalne efekte dotle se Bay može kako-tako snaći i film je gledljiv. Problem je u tome sto je sam napad trajao jedva sat vremena, što je Bay uspio srezati na nekih trideset-četrdeset minuta. Prije i poslije te scene smo prisiljeni gledati uobičajenu holivudsku melodramu, i tu Bay, naravno, pokazuje da ne zna režirati dvije nacrtane ovce na zidu. Istini za volju, Bay za to nije jedini krivac; najveću odgovornost za negledljivost filma snosi scenarist Randall Wallace koji je priču o ljubavnom trokutu ne samo napunio s materijalom koji daje novu definiciju izraza “sentimentalna ljiga” nego i s dijalozima prema kojima “Naša zemlja” (brazilska sapunica emitirana na HRT-u početkom 2000-ih, op.p.) izgleda kao književna klasika. Wallace je radnju učinio dodatno nezanimljivom i time što je u nju ubacio sve moguće klišeje, pa tako, na primjer, nije uopće problem predvidjeti tko će od junaka prežovjeti a tko poginuti. A istini za volju, to gledateljima i nije tako važno, s obzirom da su Affleck, i u nešto manjoj mjeri Beckinsale i Hartnett bili tako nezainteresirani za ulogu da su svoje likove učinili totalno nezanimljivima. To nije slučaj s epizodistima kao sto je, na primjer, Mako, koji glumi japanskog admirala Yamamota u scenama koje su trebale svoj toj sentimentalnoj “ljigi” dati nekakav povijesni kontekst. Na žalost, te scene prekratko traju, jer su Bruckheimer i Bay smatrali da će publika biti toliko zabavljena gugutanjem zaljubljenih golupčića da im neće biti važno da se zapitaju tko se borio protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu. Djelomično radi toga, djelomično radi političke koreknosti, a najviše radi pokušaja da se ponove Titanicove brojke na japanskom tržistu, Japanci uopće nisu prikazani kao podmukli agresori, nego kao ponosni ratnici koje je, eto, stjecaj nesretnih okolnosti i naftni embargo natjerao da zarate s Amerikom. Iako su se zbog važnosti Pearla Harbora u kolektivnoj svijesti američke nacije daleko više držali povijesnih činjenica nego u nekim sličnim holivudskim filmovima na temu Drugog svjetskog rata (Podmornica U-571, Engleski pacijent), Bruckheimer i Bay su svejedno uspjeli ovaj film napuniti nelogičnostima i scenama zbog kojih ce se nakostriješiti svaki iole bolji poznavatelj tog povijesnog razdoblja – od oficira koji vojske mijenjaju poput čarapa pa sve do toga da se lovački piloti biraju za obavljanje najdelikatnijih bombarderskih misija. Glazba Hansa Zimmera je možda jedino prijatno iznenađenje u ovom filmu, ali za tako nešto se daleko više isplati slušati CD nego tri sata testirati svoje strpljenje gledajući ovo oličenje svega onog sto je najgore u današnjem Hollywoodu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Totalno sjećanje (2012)

120328(2) - 由柯林·法洛(Colin Farrell)主演的2012年版《Tot...
(izvor: ccsx)
POTPUNO SJEĆANJE
(TOTAL RECALL)
uloge: Colin Farrell, Jessica Biel, Kate Beckinsale, Bryan Cranston, Bill Nighy
scenarij: Kurt Wimmer & Mike Bomback
režija: Len Wiseman
proizvodnja: Original Film, SAD, 2012.
trajanje: 121 '

Kada se film pod naslovom “Total Recall” prvi put pojavio u ovdašnjim kino-dvoranama, tada je demokracija bila prilično mlada. Za netom izabrane zastupnike i vijećnike se smatralo da moraju neposredno odražavati volju svojih birača, a u tome im je dodatni poticaj davao institut opoziva. Često korištenje tog izraza u medijima je vjerojatno navelo tadašnje distributere da naslov hollywoodskog hita prevedu kao “Totalni opoziv”. Više od dva desetljeća kasnije, kada je došao istoimeni remake, distributer je dao mnogo primjereniji naslov “Potpuno sjećanje”. Ali, to je, manje-više jedina očigledna stvar u kojoj je novi film Lena Wisemana bolji od prethodne verzije Paula Verhoevena.

Oba filma se temelje na kratkoj priči “Nudimo vam sjećanja na veliko” slavnog SF-pisca Philipa K. Dicka. Originalni scenarij Ronalda Shusetta i Dana O’Bannona, koji je inače tek okvirno koristio Dickov predložak, je prilično vjerno prenesen od Kurta Wimmera i Mike Brombacka. Radnja je smještena oko stotinjak godina u budućnost, kada su ratovi u kojima je korišteno kemijsko oružje opustošili svijet, u kome postoje samo dvije države – bogata Ujedinjena Federacija Britanije i siromašna i prenaseljena Kolonija. Protagonist je Doug Quaid (Farrell), skromni tvornički radnik iz Kolonije koji živi s prelijepom suprugom Lori (Beckinsale); nezadovoljan svojim životom i mučen neobičnim snovima, odlučuje iskoristiti usluge tvrtke Rekall specijalizirane za ugradnju lažnih sjećanja te tako sebi priuštiti dobar provod u ulozi tajnog agenta. Problem nastane kada se ispostavi da mu je već netko ugrađivao lažna sjećanja, odnosno da je u stvarnosti tajni agent upetljan u sukob Federacije i pokreta za slobodu Kolonije.

Još kada su se pojavile prve vijesti o remakeu “Totalnog opoziva”, postavila su se pitanja da li je taj remake uistinu potreban, pogotovo kada je riječ o izuzetnom uspješnom i popularnom ostvarenju koje uživa kult-status čak i među onima koji ne mare previše za SF-žanr ili Schwarzeneggera. Wiseman je učinio sve da potvrdi skepsu prema svojoj verziji, pa je mnogo lakše nabrajati ono što je napravio dobro nego ono što je napravio loše. Najočigledniji je napredak u tehnologiji specijalnih efekata, pa su uz pomoć darovitih scenografa stvoreni dojmljivi prizori futurističkih velegradova, pri čemu je najočitiji uzor Los Angeles iz Blade Runnera.

Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti casting koji se, poput Farrella, doima potrošenim ili, poput Bryana Cranstona nezainteresiranim za ulogu glavnog negativca. Scenarij, koji se u glavnim crtama vjerno drži originalnog filma, je, s druge strane primjetno lišen humora. Potpunom sjećanju nimalo ne pomaže ni cenzorski rejting PG-13, koji je film lišio eksplicitnog nasilja, odnosno grotesknih scena zaslužnih za mračni i subverzivni šarm svog prethodnika. Nastojeći kvalitetu nasilnih scena zamijeniti kvanitetom, kao topovsko meso, odnosno horde negativaca koje uništava protagonist, su uvedeni sintetički robotski policajci. Oni, međutim, malo previše podsjećaju na robotsku vojsku iz Fantomske prijetnje i izazivaju neugodni osjećaj da će se u kadru svakog trenutka pojaviti Jar Jar Binks.  Wiseman, iako ima iskustva s akcijskim žanrom, pri čemu se ističe serijal Underworld, nije u stanju nadvladati ta ograničenja, te, pogotovo pred kraj, neke od scena koje bi trebale biti dojmljive zapravo izazivaju zijevanje. Koliko je Potpuno sjećanje loše svjedoči to da su izbačeni ili spojeni mnogi likovi i podzapleti iz originala, ali je trajanje filma svejedno duže. Sudbina ovog ostvarenja, koje je uz porazne kritike na sjevernoameričkim kino-blagajnama poražen i od Aurorom obogaljenog Batmana, pokazuje da prijevodi naslova nisu bili opravdani. Verhoevenova verzija je zaslužila potpuno sjećanje, a ova je još za snimanja trebala dobiti totalni opoziv.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10