RECENZIJA: Thor: Ragnarok (2017)

Marvelov filmski univerzum se može podičiti reputacijom komercijalno najuspješnije serije u povijesti filma, ali se svejedno teško oteti dojmu da je sagrađena na krhkim temeljima. Ili, preciznije rečeno, mnogi njeni dijelovi funkcioniraju jedino kao dio veće cjeline, dok su samostalno daleko ispod razine kvalitete koja se podrazumijeva pod najvećom hollywoodskom “zlatnom kokom”. Možda bi najbolji primjer za to mogao biti Thor, za koga se može reći da je najpopularniji i najsimpatičniji od svih Marvelovih Osvetnika, ali čija su prva dva filma iz vlastite filmske serije relativno lako isparila iz sjećanja publike koja ne pripada najstrastvenijim fanovima Marvelovih stripova ili Chrisa Hemswortha. Treći film, pod naslovom Thor:Ragnarok, je povjeren Taiki Waititiju, novozelandskom režiseru koji je svijet kritike i filmofile bio osvojio šašavom niskobudžetnom vampirskom komedijom Things We Do in the Shadows.

Ragnarok u nordijskoj mitologiji označava uništenje svijeta, ili barem Thorove postojbine Asgarda. Takvu bi propast trebao donijeti vatreni demon Surtur koga Thor uspije poraziti, ali se na kraju ispostavi da Asgardu svejedno prijeti opasnost. Razlog za to je smrt Thorovog oca, boga Odina (Hopkins), nakon koje više nema tko pod nadzorom držati njegovu milenijima zarobljenu sestru, božicu smrti Helu (Blanchett). Protiv nje čak i Thor sa svojim čekićem Mjolnirom nema šanse, te ona dolazi u Asgard, preuzima vlast i stječe moć kojim bi mogla ugroziti svih Devet svjetova, uključujući Zemlju. Pri pokušaju da joj se suprotstavi Thor završi na planeti Sakaar gdje bude zarobljen i prodan Gospodaru igre (Goldblum), lokalnom vladaru koji svoj narod zabavlja spektakularnim gladijatorskim igrama. Thor bi mogao postati jedna od zvijezda arene, pod pretpostavkom da preživi okršaj s Gospodarevom glavnom zvijezdom za koju se ispostavi da je nitko drugi do Hulk. Thor mora ne samo pobijediti, nego i pokušati u Hulku probuditi njegov stvarni karakter u liku dr. Brucea Bannera (Ruffalo), kako bi zajedno s Valkirom (Thompson) pokušali spasiti Asgard.

Scenaristi Ragnaroka se i dalje drže formule koja je korištena u većini filmova Marvelove serije, pa se tako glavni junak i dalje mora obračunati s demonskim supernegativcem koji prijeti uništenjem jednog ili više univerzuma, naravno uz hrpu apokaliptičke destrukcije pripomognutim CGI-jem. S druge strane, iako su taj osnovni okvir zadržali, sebi su dozvolili malo više kreativne slobode, kako s igranjem sa stripovskim predloškom – pa tako nestaju likovi i lokacije za koje bi se očekivalo da do kraja odjavne špice budu sačuvani – tako i sa samom strukturom filma. Ragnarok tako izgleda kao dva filma, odnosno rutinski “marvelovski” i “ozbiljni” ep o spašavanju univerzuma u koji je negdje na sredini ubačena daleko šašavija svemirska pustolovina koja više podsjeća na Flash Gordon ili Peti element. Sretna je okolnost da taj “šašavi” dio zauzima najveći dio filma, te da se nešto od te šašavosti zadržalo i pred kraj, gdje se u obaveznoj sceni završnog obračuna našlo mjesta za nešto neočekivanog humora.

Scenaristi su isto tako ovaj put bili prilično blagonakloni u odnosu na Thora, pa je njegov lik dobio izuzetno dobre “fore”, a Hemsworth čak uspio zasjeniti čak i Tom Hiddlestona u ulozi Thorovog zločestog brata Lokija, koji je u Ragnaroku zabavan, ali na kraju ipak ne toliko važan za film. Sjajnim se pokazao i izbor Jeffa Goldbluma za ulogu Gospodara, čiji lik luckastog ali karizmatičnog negativca uspije prilično zasjeniti Cate Blanchett i njen lik zle božice. Prilično dobar dojam ostvaruje i glazba Marka Mothersbaugha, nekadašnjeg klavijaturista grupe Devo, čiji techno zvuci predstavljaju prilično osvježenje i prilično pomažu “otkačenoj” atmosferi. S druge strane, neki su likovi slabije iskorišteni, prije asgardski ratnik Skurge od kojeg neproznatljivi Karl Urban uspije nešto napraviti tek na kraju. To se isto može reći i za Idrisa Elbu koji rutinski odrađuje lik Heimdala. Ragnarok je u suštini dobar i uglavnom zabavan film, ali mini-cliffhanger završnica, koja govori pravi izazovi za Thora i ostatak Osvetnika dolaze tek u budućnosti, jasno ukazuje glavni nedostatak filmova koji bez šireg konteksta Marvelovog filmskog univerzuma ne znače mnogo.

THOR: RAGNAROK

uloge: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett, Idris Elba, Jeff Goldblum, Tessa Thompson, Karl Urban, Mark Ruffalo, Anthony Hopkins

scenarij: Eric Pearson, Craig Lyle, Christopher L. Yost

režija: Taika Waititi

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 125 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dredd (2012)

Dredd
Dredd (izvor: CKSR)

DREDD
uloge: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lean Headey, Wood Harris, Domhnall Gleeson
scenarij: Alex Garland
režija: Pete Travis
proizvodnja: DNA Films, V. Britanija/Južna Afrika, 2012.
trajanje: 98 '

Tvrditi da je hollywoodski remake uvijek lošiji od originala danas zvuči isto kao i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. Međutim, u nekim prilično rijetkim slučajevima se znaju prošvercati primjeri koji i takve neupitne istine dovode u pitanje. Jedan od njih je i Dredd, iako u najužem smislu riječi ne predstavlja remake nego tek drugu po redu ekranizaciju popularnog britanskog SF-stripa Sudac Dredd. Tvorcima ovog ostvarenja (koji, zapravo, i ne pripadaju hollywoodskom mainstreamu), taj zadatak i nije bio naročito težak, s obzirom da je prethodna filmska inkarnacija Dredda iz 1995. godine u obliku Sylvestera Stallonea i Disneyevoj produkciji uglavnom opravdano pala u zaborav.

Radnja je smještena u 22. stoljeće kada je Zemlja opustošena nuklearnim ratom, a preživjelo stanovništvo prisiljeno živjeti u prenapučenim mega-gradovima kojima caruju siromaštvo, droga, nasilje i kriminal. Jedinu metodu održavanja kakvog takvog zakona i reda predstavljaju Suci – institucija koja u sebi objedinjava policiju i pravosuđe, odnosno čiji pripadnici imaju zakonske ovlasti pogubiti prijestupnike na licu mjesta. Jedan od Sudaca je Dredd (Urban), kome pretpostavljeni daju zadatak terenske procjene novakinje po imenu Anderson (Thirlby). Naizgled rutinski posao istrage trostrukog ubojstva u orijaškom neboderu se zakomplicira kada se ispostavi da je povezano sa “Slo-Moom”, drogom koja kod korisnika usporava doživljaj stvarnosti i čiju proizvodnju i distribuciju kontrolira krvoločna i beskrupulozna Ma-Ma (Headey). Dredd i njegova neiskusna partnerica zbog toga umjesto lovaca postaju lovina, progonjeni od horde kriminalaca sposobne da desetke tisuća stanara drži u strahu.

Novi Dredd, čiji je scenarij napisao Alex Garland, hvaljeni suradnik Dannyja Boylea, predstavlja trijumf jednostavnosti. Za razliku od gotovo svih filmova o stripovskim superherojima, on radnju nije opteretio s pričom o njegovom podrijetlu, a za uvođenje futurističkog svijeta je bilo dovoljno par rečenica u početnoj naraciji. Umjesto toga je prikazan tek jedan dan u Dreddovom životu, a nije bilo potrebe ni za ljubavnim podzapletima ili komedijaškim pomoćnicima koji bi samo odužili film.

Garlandov koncept funkcionira bez obzira na to što se Garland tijekom snimanja često svađao s režiserom Peteom Travisom, poznatom po potcijenjenom trileru Točka prednosti. Vjerojatnije je da su se svađe ticale sadržaja, a ne stila, jer Travisova režija odgovara Garlandovoj minimalističkoj viziji. Budući megalopolis uopće ne izgleda futuristički, ali to film zapravo čini uvjerljivijim, s obzirom da je u distopiji koju prikazuje teško očekivati neki naročiti tehnološki progres. Radnja je manje-više ograničena na jednu lokaciju (zbog čega su neumitne usporedbe s Umri muški i indonežanskom Racijom), a jedina vizualna atrakcija jest korištenje 3D tehnologije. Ona najviše dolazi iz izražaja kada se akcijske i scene nasilja prikazuju iz perspektive osoba pod utjecajem “Slo-Moa”, te gledatelji imaju prilike vidjeti fascinantne detalje krvoprolića i destrukcije.

Jednostavnost koncepta se odrazila i na jednostavnost karakterizacije, pa se glumačka postava baš i nije morala pretjerano truditi. Olivia Thirlby, čiji je lik najbliži “normalnom” gledatelju, je tu napravila dobar posao, isto kao i Lena Headey, koju je očito zabavljalo tumačiti lik negativke potpuno različite od Cersei Lannister. Karlu Urbanu, čije je lice sve vrijeme pokriveno kacigom, preostalo je tek da imitira glas Clinta Eastwooda. Tu kao svojevrsno “strano tijelo” i naznaka “nedotjeranosti” filma odskače tek nedovoljno oblikovani lik teroriziranog hakera koga tumači Domhnall Gleeson.

Usprkos toga, moglo bi se reći da Dredd, barem u kontekstu svog žanra predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja današnjeg kino-repertoara.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)