Oznaka: kapitalizam

Švedski, a ne model

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Unutrašnjost studentskog doma u Švedskoj (izvor: Wikimedia Commons)

Ukoliko dovoljno dugo pratite rasprave na hrvatskim internetskim forumima i komentarima članaka na portalima, velika je vjerojatnost da će prije ili kasnije, uz tradicionalni ustaško-partizanski sukob, iskrsnuti i vječna debata između zagovornika kapitalizma i socijalizma. U tom slučaju je isto tako izvjesno da će jedan od sugovornika kao jedan od argumenata potegnuti Švedsku i njen “model”.

To će se dogoditi u najmanje dva oblika. Prvi će biti onaj u kome će lijevo orijentirani sugovornik reagirati na tvrdnje dežurnih desničara kako socijalizam ne funkcionira, odnosno kako njegova u primjeni u praksi redovno dovodi do praznih polica u trgovinama, zategnutih remena, hladnih stanova i, u krajnjem slučaju, gladi i genocida. Kao dokaz da socijalizam ne mora uvijek dovesti do tih fenomena će se navesti Švedska, kao država koja je po svojem ustrojstvu socijalistička, a svojim građanima je svejedno pružila mir i blagostanje o kojem čak i građani nekih razvijenih kapitalističkih država mogu samo sanjati. Druga, nešto rjeđa prigoda u kojoj se poteže švedski argument je ona u kojoj sugovornici postanu iziritirani ekstremnim stavovima zagovornika kapitalizma i socijalizma te upravo Švedsku navode kao nekakav srednji put, odnosno zdravorazumski kompromis koji je preuzeo sve najbolje od oba društveno-ekonomska sistema.

Teško bi se reklo da švedski argument nema osnove. Nije u pitanju samo desetljećima građena reputacija Švedske kao u društvenim pitanjima najnaprednije, najprosvjećenije i “najevropskije”, odnosno najprosperitetnije evropske zemlje. O snazi švedskog modela možda najbolje svjedoče aktualni događaji, kada je rijekama afričkih i azijskih useljenika koji opsjedaju Evropu upravo ta sjeverna zemlja uz Njemačku najidealnija moguća destinacija, i gdje se, u pravilu s opravdanjem, mogu nadati da će uživati civilizacijske i druge blagodati na način i u opsegu koji nije zamisliv nigdje drugdje.

Kada se sve to uzme u obzir, može se postaviti jedno zanimljivo pitanje. Zašto je švedski model samo švedski, odnosno, ako Švedska predstavlja utopijski uzor moderne države i društva, zašto taj uzor nitko nije pokušao slijediti? Zašto nitko nije pokušao prepisati švedski ustav, zakone i propise, odnosno uvoditi švedsku teritorijalnu organizacije, obrazovni sistem, institucije socijalne države i slično?

Slikoviti odgovor na to pitanje bi mogli dati škole, bolnice i druge javne zgrade koje su se u Hrvatskoj, ostatku Jugoslavije i susjednim zemljama gradile u drugoj polovici prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme kada je nagli i dotle nezapamćeni rast ekonomske aktivnosti poslije Drugog svjetskog rata doveo do intenzivne graditeljske aktivnosti. Njihovi arhitekti su bili pod snažnim pritiskom da stil takvih zgrada bude odraz ne samo novog prosperiteta, nego i svojevrsne modernosti. Skandinavski dizajn i skandinavska, a prije svega švedska arhitektura, su tu bili popularan uzor; u slučaju SRH i SFRJ je to imalo i ideološku dimenziju, jer su se moderne zgrade po švedskom uzoru smatrale i svojevrsnim odrazom nekakvom švedskog socijalizma, odnosno nečega što je tadašnjem režimu trebalo biti barem malo bliže od “čistih” zapadnih kapitalističkih uzora.

Većina takvih “švedskih” zgrada je izgledala i još uvijek izgleda prilično impresivno. Međutim, dojmovi bi prestali biti pozitivni kada bi netko u tim zgradama pokušao živjeti, raditi, učiti i liječiti se. Barem u onim proljetnim ili ljetnim mjesecima kada bi zapekao “zvizdan”, a onima koji bi se našli u takvim zgradama bilo u pravilu daleko neugodnije nego onima koji bi negdje vani uživali u hladu. Razlog je, dakako, bio u velikim, prostranim prozorima koji su bili dizajnirani tako da u prostorije donesu ne samo što je moguće više svjetlosti nego i topline. A što se, dakako, u situacijama kada bi topline bilo više nego što je uobičajeno, izazivalo efekt staklenika.

U samoj Švedskoj, pak, takav dizajn nije predstavljao problem. Naprotiv, bio je itekako smislen i koristan, s obzirom da je riječ o zemlji čije sjeverne geografske širine klimu čine hladnom, dane tokom zime kratkim, te gdje su prostrani prozori koji upijaju maksimalnu količinu sunčevih zraka dobar način da se maksimalno akumulira svjetlo i toplina, odnosno smanje troškovi grijanja.

Na južnim geografskim širinama, pak, takvo rješenje nema smisla, odnosno predstavlja tek skup ukras ili simbol čije je negativne posljedice tek djelomično otklonilo uvođenje klima-uređaja.

Priča o školama u švedskom stilu daje jasnu poantu da neke stvari koje vrlo dobro funkcioniraju u Švedskoj jednostavno neće funkcionirati u drugim zemljama, i to iz banalne činjenice što su bile ispočetka prilagođene klimatskim i drugim okolnostima. Ista se stvar može reći i za zakone i društvenu organizaciju. Švedski model funkcionira u Švedskoj zato što je prilagođen švedskim prilikama; u pitanju nije samo klima, odnosno kultura, etnička homogenost, ali i protestantska etika koja pogoduje kako duhu kapitalizmu, tako i umjerenijim oblicima socijalizma, nego i specifične povijesne okolnosti. Šveđanima je tako bilo daleko lakše stvarati utopiju s obzirom na to da su u 20. stoljeću izbjegli oba svjetska rata, a čak su i u Hladnom ratu sačuvali nominalno neutralnu poziciju koju su itekako znali iskoristiti na diplomatskom i vanjskotrgovinskom planu.

Pokušaj preslikavanja švedskog modela na zemlje kod kojih takvih faktora nema bi, u najboljem slučaju, doveo do razočaravajućih rezultata, a u onima najgorima donio više štete nego koristi. Zato kada netko koristi Švedsku kao argument, ne bi je trebao spominjati kao nekakav model, odnosno čudesni lijek za sve političke i ekonomske bolesti današnjeg svijeta. Ukoliko netko priču o švedskom modelu shvati previše ozbiljno i pokuša je na silu sprovesti u praksi, doći će do istih rezultata kao svi oni koji su od plemenitih ideja o slobodi i socijalnoj pravdi došli do giljotina i gulaga.

“Okupatori” su bili u krivu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Sjeća li se netko Occupy pokreta? Prije dvije i pol godine je bilo nemoguće švrljati društvenim mrežama, a da se ne nabasa na priče o nečemu novome i revolucionarnom, ideji i organizaciji koja će promijeniti svijet. A što su  idealistički aktivisti koji su htjeli srušiti kapitalizam i uvesti socijalnu pravdu postigli? Malo toga, osim što su u SAD mobilizirali dovoljno aktivističkog topovskog mesa i potpirili dovoljno priče o klasnoj borbi da Obama godinu dana kasnije iščupa svoj drugi (i nezasluženi) mandat. I pri svemu tome u američki i druge svjetske političke rječnike uveli frazu o 1 %.

Sada, pak, izgleda da je i priča o 1 % – odnosno, 1 % stanovništva SAD i(li) svijeta koji drže svu vlast, bogatstvo i moć nasuprot 99 % siromašnih i obespravljenih masa – bila pogrešna. Barem kada je riječ o SAD, čijih se 1% najbogatijih građana dohvatio Derek Thompson u svojoj analizi za časopis Atlantic. I tu se suočio s možda najdrastičnijim primjerom ilustracije stiha “Ni med cvjetjem ni pravice”, odnosno kako je nejednakost, koju su “okupatori” prenosili na cjelokupno društvo, isto tako, a možda i još drastičnije, izražena unutar te “elitne” društvene grupe. Thompson, naime, tvrdi da su od 1970-ih, kada je, po tumačenju suvremen ljevice, sve “krenulo krivo”, odnosno vodeće zapadne države počele demontirati prijašnji socijalni i uvoditi “divlji” neoliberalni model, 99 % od najbogatijih 1 % stagnirali ili nisu dobili ništa od porasta ukupnog društvenog bogatstva. Jedini koji su dobro prošli, odnosno koji su se bezočno obogatili su 1 % od tih 1 %, odnosno 0,01 % cjelokupnog stanovništva.

Pitanje je kakve će te učinke ta spoznaja imati na  vječnu debatu između socijalističke ljevice i liberalne kapitalističke desnice. Nenad Bakić, koji predstavlja potonje, na svom (inače, prilično zanimljivom) blogu tome svemu daje pozitivan spin, sugerirajući da je hiperelita unutar elite posljedica blagotvornih učinaka kapitalizma, odnosno da je čak i među najbogatijima nagradio one koji se znaju prilagoditi “živoj, inovativnoj i kapitaliziranoj ekonomiji”.

Sam Thompson je, pak, u svemu tome nešto pesimističniji, i smatra da 0,01 % ne čine inovatori, riziku skloni  poduzetnici i drugi  heroji kapitalističkog poduzetništva, nego bankari i generalni direktori globalnih korporacija, odnosno da je sve bogatstvo u kome uživaju stvoreno gotovo isključivo manipuliranjem dionicama, odnosno bez ikakve veze sa nekakvom konkretnom “novom vrijednošću” od koje bi koristi mogli imati 99,99 %. Njegov raniji članak, u kome se prvi put pozabavio ovom temom, sugerira da je riječ o ozbiljnom problemu koji bi se mogao pokušati riješiti porezima ili nekakvim sličnim, socijalističkim ili “socijalističkim” modelima preraspodjele društvenog bogatstva.

U svakom slučaju, ako se nove brojke prenesu na Hrvatsku, više nije riječ o 42.848 tajkuna, kvazitajkuna i drugih “kriminalaca” koji ugnjetavaju i pljačkaju ostatak države. Pravih vladara Hrvatske je tek oko 428. A što je blizu ili čak manje od onih famoznih “200 obitelji” koje se navode kao glavni grijeh Tuđmanove ere. Na kraju ispada da je prvi hrvatski predsjednik predviđajući budućnost svoje države bio prilično blizu onoga što joj zapadni, kapitalistički i globalizirani svijet nameće kao svoj standard.

Kapitalizam protiv kapitalizma

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.