Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.