Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.
Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.
Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.
Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.
Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.
“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.
Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.
Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.