RECENZIJA: Nerve (2016)

uloge: Emma Roberts, Dave Franco, Juliette Lewis, Emily Meade, Miles Heizer, Machine Gun Kelly
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Henry Joost & Ariel Schulman
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

Otkad je svijeta i vijeka čangrizavi starkelje su mlađe generacije običavali nazivati glupima. Doba u kome živimo na prvi pogled im daje za pravo. Oni malo ciničniji bi rekli da mlade generacije nisu ništa gluplje od prethodnih, odnosno da je jedina razlika u tome što su medicinska i druga civilizacijska dostignuća ublažila posljedice nekih glupih mladenačkih poteza koji su u prošlosti znali donositi Darwinovu nagradu. Još važnijim se čine i suvremene tehnologije, a prije svega društvene mreže. Tako današnji adolescenti i “milenijci” nisu ništa gluplji ni pametniji od svojih prethodnika, ali je bitna razlika u tome, što za razliku od svojih očeva i djedova, svoju glupost imaju priliku ne samo trajno zabilježiti nego i podijeliti sa cijelim svijetom, a neke od onih manje inteligentnih izbora potiče i nezajažljiva potreba da se steknu “lajkovi”, odnosno pritisak da se po svaku, pa i najvišu, cijenu bude “cool” i “hip”. Tim se temama pozabavio i Nerve, tinejdžerski triler snimljen u režiji Henryja Joosta i Ariela Schulmana.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Jeanne Ryan iz 2012. godine. Protagonistica, čiji lik tumači Emma Roberts, je Venus “Vee” Delmonico, 18-godišnja gimnazijalka sa njujorškog Staten Islanda koja se zbog stidljivosti zaštitničkoj majci (Lewis) ne usudi reći kako je primljena na umjetnički fakultet na drugom dijelu zemlje, isto kao što ne može prići momku koji joj se sviđa. Njena najbolja prijateljica Sydney (Meade) joj je sa svojim pustolovnim duhom sušta suprotnost, a nova pustolovina u koju se upustila je Nerve, online igra koja svoje korisnike dijeli u dvije skupine – “gledatelje” koji je financiraju online donacijama te “igrače” koji za novac odgovaraju na njihove izazove. Sydney je, zahvaljujući spremnosti za egzibicionističke i slične ekscese stekla popularnost kao “igračica” te se Vee i sama impulzivno uključi u igru. Njen prvi izazov je taj da u jednom baru poljubi stranca, te tako upoznaje šarmantnog Iana (Franco), za koga se kasnije ispostavi da je i sam “igrač”, odnosno da njen izazov nije bio nikakva slučajnost. Ian i Vee postaju tim te brzo steknu popularnost zahvaljujući kojoj primaju sve unosnije, ali opasnije izazove. Kako oni postaju opasniji, tako Nerve pokazuje i svoju mračnu stranu, pa Vee sa užasom shvaća da je Nerve ne samo igra koja se ne može prekinuti, nego i da svaki takav pokušaj može biti okrutno kažnjen.

Joost i Schulman su se činili dobrim izborom za ovu vrstu filma, s obzirom da je njihovo prethodno ostvarenje, dokumentarni film Catfish, za temu također imalo Internet, odnosno njegovu nešto mračniju stranu u obliku lažnih online identiteta i na njima temeljenih online ljubavnih veza. Filmu je dosta pomogao i izlazak mobilne igre Pokemon Go, koji je koincidirao s premijerom, te tako temu masovnih online-igara učinio dodatno aktualnom. Za pristup autora prema tim fenomenima se može reći da je isto onako ambivalentan kao i odnos koji prema Internetu općenito pokazuje Hollywood u posljednjih par desetljeća. Nerve je tako, pogotovo u početnim scenama, prikazana kao “cool” i dinamična igra koja protagonistici ne samo što pruža sjajnu zabavu, nego je potiče da nadvlada psihološke traume i inhibicije, odnosno da ostvari sebe. U drugom dijelu filma, pak, Nerve prikazuje svoju mračnu stranu, odnosno ukazuje kako “lijek” postaje gori od bolesti, pogotovo ako ga koriste mlade i nezrele osobe, poput većine korisnika današnjih društvenih mreža. Scenarij Jessice Scherzer također koristi jednu prilično zanimljivu ideju – film nema konvencionalnog negativca, odnosno sama igra je opisana kao “otvoreni kod” bez hijerharhije, te sve loše što se događa Vee i onima koji padnu u nemilost “gledatelja” ne nastaje od jednog pojedinca, nego od trolovske mase kojoj je daleko lakše svoju destruktivnost iskazati zaštićena anonimnošću i pripadnošću globalnom internetskom krdu.

Osim što se ističe nekim zanimljivim i intrigantnim zamislima, Nerve se, pogotovo na početku, može pohvaliti i kvalitetnom režijom. Ako se zanemari iritantno korištenje suvremene pop glazbe kao zvučne podloge u nastojanju da se film mlađoj publici proda kao “cool”, Joost i Schulman zbivanja prikazuju frenetičnim tempom, često radeći od Veeinih izazova atraktivne akcijske scene, a jedna od njih se ističe napetošću u takvoj mjeri da je se ne bi postidio ni Hitchcock. Glumačka ekipa, iako se po “dobrom starom” hollywoodskom običaju sastoji glumaca u kasnim 20-im i ranim 30-im (kao što je slučaj s Jamesovim bratom Daveom Francom) koji tumače tinejdžere, je prilično raspoložena. To uključuje i Emmu Roberts, koja (srećom) svojim izgledom daleko više podsjeća na tetku Juliju nego oca Erica, koja je više nego solidna u ulozi koja bi s nešto manje talentiranim autorima iza kamere bila prilično nezahvalna. To, naravno, ne znači da Nerve nema nedostataka, i to onih ozbiljnijih. Prije svega je realizam žrtvovan cenzorskim rejtinzima namijenjenim za mlađu publiku, pa tako u filmu nema eksplicitnijih referenci na seks. Daleko gorom se čini odluka da se toj istoj publici mora servirati hepi end, a što scenarij čini stvarajući malu armiju hakera s “dark weba” koja protagoniste spašava poput konjice u klasičnim vesternima. Da je Nerve bio napravljen s nešto malo više hrabrosti, mogao je postati uistinu uznemirujući triler ili barem satirička crna komedija. S druge strane, kada se uzme u obzir koliko često, pogotovo u današnjem Hollywoodu, takva ostvarenja završe kao potpuna razočaranja, ovom filmu se za njegovih više nego podnošljivih sat i pol može itekako pogledati kroz prste.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Krivi potez (Ubiti je lako/The Way of the Gun, 2000)

 

uloge: Ryan Philippe, Benicio del Toro, Juliette Lewis, James Caan, Scott
 Wilson, Taye Diggs, Nicky Katt, Geoffrey Lewis, Dylan Kussman, Kristin 
 Lehman
 glazba: Joe Kraemer
 scenarij:  Christopher McQuarrie
 režija: Christopher McQuarrie
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

Parker (Philippe) i Longbaugh (del Toro) su dva sitna kriminalca koji za život zarađuju, izmedju ostalog, i prodajući spermu i krv specijaliziranim klinikama. Jednog dana slučajno čuju da će u kliniku doći Robin (Lewis), djevojka kojoj je lokalni bogatas Hale Chidduk (Wilson) platio milijun dolara da njegovoj sterilnoj supruzi Francesci (Lehman) rodi dijete. Parker i Longbaugh odmah smisle plan da otmu djevojku i od Chidduka zatraže masnu otkupninu. Usprkos prisutstva naoružanih tjelohranitelja, otmica uspijeva, ali otmičari, naravno, ne znaju da je Chidduk povezan s mafijom i jednostavno si ne može priuštiti tako veliku isplatu. Dok se Parker i Longbaugh kriju po Meksiku, Chidduk za njima šalje Sarnoa (Caan), svog starog poznanika koji je specijalist za “čišćenje” ovakvih slučajeva.

Christopher McQuarrie, koji je dobio “Oscara” za scenarij Privedite osumnjičene, režirao je film koji je američku kritiku ostavio prilično hladnom ili, u najboljem slučaju, razočaranom. Razlog je vjerojatno u tome što su oni nakon sedam godina zaboravili njegov “oskarovski” rad i u pomalo bizarnom zapletu vidjeli ništa drugo do zabavnu, šašavu tarantinovsku crnu komediju. McQuarrie ih je, naravno, razočarao time što je materiji prišao s maksimalnom ozbiljnošću – bez obzira na to što je prica na prvi pogled luckasta, svi njeni sudionici su maksimalno realistično prikazani, a njihove motivacije i postupci izgledaju kao iz stvarnog života. McQuarrie je prekršio suvremena holivudska pravila time što je protagoniste – Parkera i Longbaugha – učinio krajnje amoralnim tipovima s kojima će publika teško suosjećati. Niti ostatak likova ne prolazi mnogo bolje, ali ih vrhunska glumačka ekipa čini prilično upečatljivim. To je prije svega slučaj s veteranom Jamesom Caanom u sjajnoj ulozi “čistača”, dok je “oskarovac” del Toro (Traffic) prilično opušten, ali i efektan u ulozi šutljivijeg clana ubilačkog dvojca. Na žalost, Juliette Lewis, koja je u ulozi otete trudnice trebala biti nekakva moralna vertikala filma, uspijeva svoj lik učiniti krajnje antipatičnim. Ipak, glavni razlog zbog koji je holivudski i američki kriticarski establishment bio hladan prema Ubiti je lako leži u za današnje standarde neuobičajeno velikoj količini nasilja, odnosno krajnje realističnom (i za nježne dušice nepodnošljivom) prikazu krvoprolića odnosno neugodnih načina na koji ljudska bića napuštaju ovaj svijet. U tome McQuarrie odaje počast svojim uzorima – Leoneu, ali prije svega Peckinpahu, pogotovo u sceni završnog obračuna. Ipak, McQuarrie dijeli dio odgovornosti za neuspjeh ovog filma – prije svega u par pseudomoralizatorskih scena, kao i lošem izboru Philippea kao zločestog momka. No, kada se sve zbroji i oduzme, Ubiti je lako je prilično dobar film koji će dobro sjesti svima onima koji su svjesni da je Hollywood od 1979. godine krenuo stranputicom.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.