RECENZIJA: Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011)

Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.

Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.

CIJENA ISTINE

(THE LINCOLN LAWYER)

uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas

scenarij: John Romano

režija: Brad Furman

proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2011.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Izazivač: Le Mans ’66 (Ford v Ferrari, 2019)

Svatko onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje. I dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije, sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima sadržaj filma Ford v Ferrari, kod nas prevedenog kao Izazivač: Le Mans ’66, trebali dočekati s krajnjim gnušanjem.

Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.

Izazivač: Le Mans ’66 je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama, a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold, koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca. Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”, a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca, pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u karikaturu. Još je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera, koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do kino-dvorane zagaditi ovaj planet.

IZAZIVAČ: LE MANS ’66

(FORD V FERRARI)

uloge: Matt Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts, Josh Lucas, Noah Juppe

scenarij: Juzz Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller

režija: James Mangold

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 152 min.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Šminkerica sa sela (Sweet Home Alabama, 2002)

uloge: Reese Witherspoon, Josh Lucas, Patrick Dempsey, Candice
 Bergen, Mary Kay Place, Fred Ward, Jean Smart, Ethan Embry,
 Melanie Lynskey, Courtney Gains, Mary Lynn Rayskub, Rhona
 Mitra, Nathan Lee Graham
 glazba: George Fenton
 scenarij: C. Jay Cox (sinopsis: Douglas J. Eboch)
 režija: Andy Tennant
 proizvodnja: Touchstone, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 108 '

Sve donedavno su mladi Hrvati u SAD vidjeli oličenje svih najpozitivnijih ideala – zemlju temeljenu na demokraciji, nezamislivom blagostanju, odnosno toleriranju različitosti, koje se najčešće manifestiralo u hedonističkim slobodama dovedenih do krajnjih granica. Najjasnije oličenje tih sloboda bio je svjetonazor propovijedan u holivudskim filmovima, odreda smještenim u velike metropole i odreda s mladim, lijepim, liberalnim i slobodoumnim protagonistima čija su suprotnost bili negativci u obliku starih, konzervativnih, bigotnih seljačina i republikanaca. No, stvari su se promijenile, prvo nakon izbora Georgea W. Busha za predsjednika, a zatim nakon napada na WTC i u američkoj kolektivnoj psihi je došlo do velikog obrata. I Hollywood je postao svjestan toga da mu publika ima nove prioritete pa je počeo servirati filmove u kojima se slave vrijednosti “malog” Amerikanca – obitelj, rad, red, disciplina, služenje Bogu i domovini. Jedan od prvih filmova koji pokazuje naznaku takvih kretanja jest romantična komedija Šminkerica sa sela.

Protagonistica filma je Melanie Carmichael (Witherspoon), mlada, sofisticirana i nevjerojatno uspješna modna kreatorica s Manhattana. Slavu i bogatstvo će joj upotpuniti veza s Andrewom Henningsom (Dempsey), najpoželjnijim američkim neženjom – zgodnim sinom Kate Hennings (Bergen), bogate i utjecajne gradonačelnice New Yorka s predsjedničkim ambicijama. No, kada joj Andrew ponudi zarucnički prsten i mediji o tome počnu spekulirati, Melanie je odjednom svjesna problema za kojeg je smatrala da je dio njene prošlosti. Naime, prije nego što je postala bogata i uspješna Njujorčanka, Melanie je život provela u malom alabamskom gradiću Pigeon Creeku i bila udana za zgodnog, ali siromašnog i nerafiniranog lokalnog ljepotana Jakea Perryja (Lucas). Zgađena nedostatkom perspektiva života na tom mjestu, napustila je muža, stvorila novi život i identitet, ali isto tako zaboravila na formalnosti poput razvoda. Stoga je nakon dugo vremena prisiljena vratiti se svojim korijenima, ali kratki boravak radi razvoda braka će se malo produziti – Jakeu ne pada na pamet dati joj razvod, barem ne prije nego što mu se supruga sjeti svojih korijena i toga da ga je smatrala muškarcem svog života. Melanie se s vremenom počinje prisjecati sretnih dana djetinjstva i shvaća da život u malom gradu ipak ima nekih svojih čari. U međuvremenu Andrew se daje u potragu za svojom zaručnicom, nesvjestan problema koje će joj stvoriti.

Najzanimljivija stvar kod Šminkerice sa sela jest u tome što daje prikaz modernog američkog društva koji je samo prije par godina bio nezamisliv. Mali, provincijski gradovi su umjesto oličenja rasizma, bigotnosti, nedostatka perspektive odjednom postali ne samo ugodna mjesta za život, nego i moralno superiorna hladnim i licemjernim metropolama. Čak je i postavljanje zastava Konfederacije i evociranje svijetlih robovlasničkih i buntovničkih tradicija (u obliku rekonstrukcije bitaka iz građanskog rata) pokazano s nesmiljenim simpatijama. No, najveći šok dolazi kada gledatelji spoznaju da je najveći negativac u filmu – licemjerna gradonačelnica, svojevrsni klon Jackie Kennedy i Hillary Clinton – izrijekom potvrđena kao članica Demokratske stranke, organizacije koju su holivudski filmaši tretirali poput lickog medvjeda.

No, ako se zanemare ideoloska svrstavanja, Šminkerica se sela ne predstavlja ništa što gledatelji nisu vidjeli već prije. Scenarist C. Jay Cox i režiser Andy Tennant (Brak na brzaka) nam serviraju uobičajene klišeje američke romantične komedije, uključujući cak i obvezni lik homoseksualca (Ethan Embry) kao najboljeg mogućeg prijatelja ženske protagonistice. Dotični je poslužio ne samo kao ustupak još uvijek moćnom holivudskom gay lobiju, nego i kao prilika da se pokaže kako je i nova Bushova Amerika ipak tolerantna prema manjinama – kada glavna protagonistica prokaže njegovu seksualnu orijentaciju usred zadimljene seoske krčme, jedina reakcija od strane pivom napumpanih lokalnih macho đikana će biti blagonaklono tapšanje po ramenu. No, to je jedan od uvjerljivijih elemenata scenarija, barem u usporedbi s glavnom postavkom filma prema kojoj je uspješna i bogata protagonistica spremna žrtvovati sve radi nastavka života s gubitnikom u besperspektivnoj provinciji. Tome svemu treba dodati i uobičajenu boljku americkih romanticnih komedija – nedostatak humora. Reese Witherspoon je sa svojim sjajnim komičarskim talentom uspijevala spasiti i naizgled beznadežne zaplete i likove (Plavuša s Harvarda), ali je Šminkerica sa sela čak i za nju predstavljala preveliki izazov. Jedino što je Witherspoonova uspjela jest da film učini gledljivim i ništa vise od toga. Riječ je o filmu koji će biti zanimljiv jedino povjesničarima kulturnih trendova, dok će ga publika početi zaboravljati čim izađe iz kina.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kad se stranci pojave (When Strangers Appear, 2001)

uloge: Radha Mitchell, Barry Watson, Josh Lucas, Kevin Anderson, Johnny
 Blick, Eryn Wilson, Michael Lowe, Steven Ray, Dra McKay, Seraphine
 Rochery
 glazba: Roger Mason
 scenarij: Scott Reynolds
 režija: Scott Reynolds
 proizvodnja: Beyond Films, SAD/Australija, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Uvodne scene filma Kad se stranci pojave sugeriraju zaplet manje primjeren trileru koliko jednom drugom filmskom žanru. Beth (Mitchell) je mlada i privlačna vlasnica restorana koja se na smrt dosađuje u oregonskoj zabiti. Monotoniju odjednom prekida dolazak šarmantnog mladica po imenu Jack (Watson) kojemu je Beth spremna ponuditi specijalitete kuće čak i ako je dotični tanak s novcem, ali… Prije nego što je u stanju nastaviti flert, u Bethinu zalogajnicu dolaze tri tipa sumnjivog izgleda. Jack tvrdi da ga progone, dok njihov vođa Peter (Black) Beth nastoji objasniti kako mu je Jack brat, obolio od paranoidne shizofrenije. Beth ne zna kome vjerovati, a u međuvremenu se u okolici zaredaju okrutna umorstva. Bethi od pomoci nije ni lokalna policija, čiji ju je pripadnik Bryce (Anderson) svojevremeno silovao. Kad se stranci pojave je prilično zanimljivo niskobudžetno ostvarenje mladog novozelandskog režisera Scotta Reynoldsa u kojem on pokazuje sposobnost da od prilično jednostavnog koncepta i naizgled banalnih situacija napravi punokrvni i intrigantni triler. Na žalost, pred kraj Reynoldsu popušta inspiracija i finale mora biti predvidljivi (i prilično neuvjerljivi) obračun na benzinskoj pumpi. Srećom, simpatična Radha Mitchell (Planet tame) zna svoj posao, a i ironični epilog na odjavnoj špici će dosta popraviti dojam o ovom filmčiću koji je ništa drugo nego prilično zabavna stilska vježba.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.