RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10
Oglasi

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

Red Granite Pictures
(izvor: god visual communication systems)
VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig
Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)
OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Susjedi treće vrste (2012)

Ben Stiller photographed by Jerry Avenaim
Ben Stiller (izvor: Wikimedia Commons)
SUSJEDI TREĆE VRSTE
(THE WATCH)
uloge: Ben Stiller, Vince Vaughn, Jonah Hill, Richard Ayoade, Rosemarie DeWitt
scenarij: Jared Stern, Evan Goldberg & Seth Rogen
režija: Akiva Schaffer
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Treći nastavak Nolanove sage o Batmanu nije jedini hollywoodski film koji je ove godine imao problema zbog nasilja u stvarnom životu. Nekoliko mjeseci prije premijere filmske komedije “Susjedska straža” je na Floridi došlo do incidenta u kojem je bijeli pripadnik susjedske straže George Zimmerman usmrtio crnog tinejdžera Trayvona Martina. Slučaj, koji je bio duboko podijelio američku javnost na rasnoj osnovi, potakao je producente da naslov filma promijene u “Straža”, ali je svejedno stvorio negativni publicitet koji će se odraziti i na publiku i na kritiku. U Hrvatskoj, međutim, takvih problema ne bi trebalo biti, s obzirom da se film distribuira pod naslovom “Susjedi treće vrste”.

Radnja je smještena u gradić u državi Ohio, gdje je protagonist Evan Trautwig (Stiller) na prvi pogled ostvario američki san – ima ženu, kuću i više nego pristojno plaćeni posao poslovođe u trgovačkom centru s dovoljno slobodnog vremena za bavljenje lokalnim aktivizmom. Sve se to mijenja kada zaštitar u Trautwigovom centru postane žrtvom okrutnog ubojice. Uvjeren kako policija ne čini ništa da bi rasvijetlila slučaj i zaštitila njegove sugrađane, Trautwig odlučuje organizirati dragovoljačku susjedsku stražu koja će noću patrolirati ulicama. Za njegovu incijativu, međutim, nema previše razumijevanja osim kod trojice koji se straži prijavljuju iz nimalo idealističkih motiva – Bob (Vaughn) je otac koji nastoji nadzirati kći-tinejdžericu; Franklin (Hill) je neprilagođeni gubitnik traumatiziran odbijanjem prijema u policiju; Jamarcus (Ayoade) je britanski imigrant uvjeren da će mu noćno patroliranje pomoći kod žena. Tako stvorena četvorka će biti prisiljena nadvladati međusobne razlike i neiskustvo kada se ispostavi da iza ubojstva stoje ni manje ni više nego vanzemaljci koji nastoje osvojiti Zemlju.

Susjedi treće vrste su prvotno zamišljeni kao “redovna” SF-parodija namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici. Međutim, od projekta do konačne realizacije je prošlo nekoliko godina, tijekom kojih su se izmijenjali brojni glumci i članovi ekipe. Konačnu verziju scenarija su  potpisali Evan Goldberg i Seth Rogen, poznati kao tvorci hitova kao Superbad i Pineapple Express. Zahvaljujući njima su Susjedi dobili nešto stroži cenzorski rejting, a s njime i uglavnom iskorištenu mogućnost korištenja prostačkog rječnika, eksplicitnog nasilja, raznih tjelesnih tekućina, konzumacije psihoaktivnih stvari, pa čak i nešto seksa i golotinje. Sve to ovaj film čini prilično sličnim danas u Hollywoodu popularnim komedijama čiji su protagonisti odrasli muškarci koji se ponašaju poput razuzdanih adolescenata. Mnoge kritičare je ovaj film previše podsjetio na Mamurluk, pa su ga protumačili kao pokušaj da se ta sve više potrošena formula na umjetan i neuvjerljiv način usadi u scenaristički okvir SF-filma o vanzemaljskoj invaziji.

Dojam o ne baš uspjelom žanrovskom amalgamu u Susjedima se uistinu može stvoriti na temelju razlika u općem tonu i kvaliteti humora u pojedinim dijelovima filma. Međutim, dijelovi filma koji funkcioniraju su uistinu briljantni, a za to je velikim dijelom zaslužan režiser Akiva Schaffer, koji je raznorodnoj, ali prilično talentiranoj i raspoloženoj glumačkoj ekipi dozvolio da improviziraju vlastite replike. Gotovo svi glumci su ostavili dobar dojam – od vidno sredovječnog Stillera, preko Vaughna i starog Rogenovog suradnika Jonaha Hilla, pa do svjetskoj publici uglavnom nepoznatog britanskog komičara Richarda Ayoadea; s druge strane Rosemarie DeWitt nije imala sreće s prilično nezahvalnom ulogom Trautwigove supruge. Usprkos tome, Susjedi uglavnom uspješno ispunjavaju svoju svrhu te će publici, pogotovo onoj neopterećenoj američkim političkim kontekstom i uz njih vezanim kontroverzama, pružiti više nego dovoljno zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Moneyball Movie
(izvor: pursuethepassion)
IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)