Oznaka: Johnny Depp

RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

UBOJSTVO U ORIENT EXPRESSU
(MURDER ON THE ORIENT EXPRESS)
uloge: Kenneth Branagh, Penelope Cruz, Willem Dafoe, Judi Dench, Johnny Depp, Josh Gad, Derek Jacobi, Leslie Odom Jr., Michelle Pfeiffer, Daisy Ridley
scenarij: Michael Green
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Scotte Free/20th Century Fox, SAD, 2017.
trajanje: 114 min.

Mnogi od hollywoodskih moćnika koji ovih dana zbog seksualnih skandala padaju kao snoplje su sebi mogli prištedjeti nevolje da im je u odlučnom trenutku bio zatajio preveliki ego. S druge strane samouvjerenost u Hollywoodu, odnosno industriji zabave općenito, sama po sebi nije loša stvar. Ne samo što predstavlja ključan preduvjet da netko tamo uopće započne karijeru, nego su hollywoodske ličnosti koje posjeduju ogroman ego isti temeljili na impresivnim zaslugama ili uspjesima. Što, naravno, isto tako ne znači da hollywoodske zvijezde koje krasi reputacija egomanijaka moraju biti one koje danas obična raja podrazumijeva pod velikim “igračima”. Jedan od takvih primjera je Kenneth Branagh, britanski glumac čiji je režijski debi Henry V daleke 1989. godine proglašavan epskim remek-djelom britanske kinematografije, a on sam umjetnikom u rangu Oliviera i Davida Leana. Branagh, dakako, tokom sljedećih desetljeća nije uspio ponoviti uspjeh koji bi opravdao takvu reputaciju, ali je on sam do dana današnjeg u nju nastavio vjerovati. Zahvaljujući tome je došao na zanimljivu ideju da sebi osigura mjesto u filmskom panteonu kao ni manje ni više nego autor i glavna zvijezda vlastite filmske franšize. Iako se po tom pitanju kao najlogičnija opcija nameću superherojski filmovi, i iako Branagh ima neka iskustva s tim kao režiser Thora iz 2011. godine, čak je i njemu postalo jasno da su godine učinile svoje, te da kao nekakav maskirani razbijač neće biti uvjerljiv čak ni današnjim tinejdžerima. Umjesto toga je kao svoj projekt uzeo već postojeću franšizu temeljenu na kriminalističkim romanima planetarno popularne Agathe Christie, koji su dakako, već bili sijaset puta ekranizirani, pri čemu se najviše ističe TV-serija o Herculeu Poirotu s Davidom Suchetom u glavnoj ulozi.

Upravo je Ubojstvo u Orient Expressu, jedan od najpopularnijih romana o Poirotu, postao predmetom ekranizacije u kojoj Branagh potpisuje režiju i tumači glavni lik. Radnja započinje 1934. godine u Jeruzalemu, tada pod britanskom upravom, gdje poznati belgijski detektiv, koji se tamo bio našao na odmoru, demonstrira svoje impresivne vještine razotkrivanja zločina kako bi spriječio masovno krvoproliće na vjerskoj bazi. Nakon toga odlazi u Istanbul odakle bi se vlakom trebao vratiti u Britaniju, a gdje mu prijatelj iz željezničkog poduzeća ponudi vožnju na znamenitom vlaku Orient Express. Poirot tamo upoznaje galeriju živopisnih suputnika među kojima se najviše ističe Samuel Ratchett (Depp), američki poslovni čovjek koji odaje dojam da mu svi poslovi baš i nisu s ovu stranu zakona. Putovanje, međutim, ne obiluje nekim posebno zanimljivim događajima sve dok vlak negdje između Vinkovaca i Broda ne zaglavi u snijegu. To izgleda kao ozbiljan problem, ali je još ozbiljnije to što je Ratchett istovremeno pao kao žrtva ubojstva. Poirot to shvaća kao osobni izazov i odlučuje pokrenuti svoje sive ćelije kako bi, prije nego što se snijeg raščisti, razotkrio ubojicu. Njegov zadatak je istovremeno i lak i težak, s obzirom da je pokojnik vlak dijelio s gomilom potencijalnih sumnjivaca, ali među kojima nitko nije imao kristalno jasan motiv.

Branaghov film, naravno, nije prva ekranizacija Christienog romana. Osim što je 1974. godine snimljen hvaljeni film u režiji Sidneya Lumeta i sa zvjezdanom glumačkom postavom u kojoj je Albert Finney tumačio Poirotov lik, isti je roman poslužio i kao zaplet jedne od epizoda serije sa Suchetom. Za većinu ljubitelja Agathe Christie je upravo Suchet najbolji Poirot, ali ne i za Branagha. Barem takav dojam odaju scene u kojem njegov lik u ovom filmu izgovara riječi da je najbolji svjetski detektiv, i to s entuzijazmom koji možda i nije gluma, odnosno svojevrsno podsvjesni izraz riječi “ja sam najbolji glumac i režiser na svijetu”. Branagh, doduše, isto tako zna da nadmašiti svoje hvaljene uzore ne može tek pukom demonstracijom svog umijeća, nego desetine milijuna dolara uloženih u svoj projekt mora uložiti tako da publika odmah shvati da gleda hollywoodski spektakl umjesto komorne kriminalističke drame. Zbog toga zaplet mora imati prolog s masovnim scenama dostojnim povijesnog epa, kao što putovanje mora sadržavati scene CGI-jem rekonstruriranog Istanbula. To kulminira scena koje su filmu na ovim prostorima donijeli ne baš željeni publicitet, a u kojima je dionica pruge između Vinkovaca i (Slavonskog?) Broda prikazana okružena veličanstvenim planinama koje je malo teško pomiriti s onim što uči iz zemljopisa u osnovnoj školi.

Upravo je to blještavilo razlog zbog koga film zaglavi isto onako kao što je zaglavio vlak. Naime, jednom kada više nema impresivnih pejzaža i scenografije da zauzima gledateljevu pažnju, publika se mora suočiti s ne baš impresivnim whodunitt misterijem, a čije će rješenje unaprijed biti poznato svima koji su bili pročitali roman ili pogledali ranije ekranizacije. Branagh tu i tamo pokušava taj problem riješiti neobičnim kadriranjem, pri čemu se posebno ističe pomalo luckasto evociranje Da Vincijeve Posljednje večere u sceni razotkrivanja ubojice. Međutim, to nije dovoljno, a ne pomaže ni to što je inače impresivna i raznovrsna glumačka postava potrošena na previše jednostavne i lako zaboravljive likove. A čak da su neki od njih pokušali biti prikazani višedimenzionalno, nije za vjerovati da bi Branaghov ego to dopustio. Kada se svemu tome “politički korektni” reviozionizam prema kome se likovi iz romana moraju, u svrhu podilaženja američkoj demografiji pretvaraju u crnce i Latinose, Ubojstvo iz Orient Expressa izgleda više kao cinično i na baš uspješno podgrijavanje već skuhane sarme, nego nastojanje da se publici ponudi nešto originalno. Iako su kritike bile u najboljem slučaju mlake, i iako nije bilo nekog posebnog oduševljenja na blagajnama, govori se da će se ipak snimiti u ovom filmu najavljeni nastavak Smrt na Nilu. To je prilika da se napravi nešto bolje, ali je pitanje hoće li tu Branagh sa svojim egom napraviti više štete ili koristi.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Portorikanske noći: Dnevnik opijanja (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

The Rum Diary (film)
(izvor: Wikipedia)

PORTORIKANSKE NOĆI: DNEVNIK OPIJANJA
(THE RUM DIARY)
uloge: Johnny Depp, Aaron Eckhart, Michael Rispoli, Amberd Heard, Giovanni Ribisi
scenarij: Bruce Robinson
režija: Brus Robinson
proizvodnja:  GK Films/Infinitum Nihil, SAD, 2011.
trajanje:  128'

U vrijeme kada se Hollywood natječe u istovaru što goreg celuloidnog gnojiva na velike ekrane, a mnoge glumačke zvijezde, prostituirajući svoj talent, sudjeluju u toj prljavoj raboti, utješno je vidjeti kako ponekad motiv glumcu za izlazak pred kamere može biti iskreni, nepatvoreni entuzijazam prema ulozi. Jedan takav svijetli primjer bi mogao pružiti Johnny Depp, bez čije upornosti ne bi bilo filma koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Portorikanske noći: Dnevnik opijanja. Na žalost, entuzijazam sam po sebi ne mora značiti dobar film; u ovom slučaju sama priča o nastanku filma izgleda zanimljivija i uzbudljivija od onoga što će dočekati gledatelje.

Ona je svoj početak imala kada se Depp pripremao za jednu od svojih najpoznatijih uloga – Huntera S. Thompsona, znamenitog američkog gonzo novinara i kontrakulturnu ikonu 1960-ih i 1970-ih, čiji je lik utjelovio u filmu Strah i prijezir u Las Vegasu. Depp je postao ne samo veliki poklonik Deppovog lika i djela, nego i piščev osobni prijatelj te je, prilikom boravka u njegovoj kući iščeprkao neobjavljenog i zaboravljenog poluautobiografskog romana Rum Diary, napisanog na samom početku njegove karijere. Depp je Thompsona nagovorio da rukopis objavi 1998. godine, a potom je počela duga i mukotrpna borba za njegovu filmsku ekranizaciju, čiji kraj Thompson nije dočekao, izvršivši samoubojstvo 2005. godine. Depp je za režiju angažirao britanskog filmaša Brucea Robinsona, poznatog po kult-filmu Whitnail i ja, a glavnu ulogu lika temeljenog na Thompsonovom alter egu, naravno, povjerio sebi.

Taj je lik Paul Kemp, piću pretjerano skloni američki novinar koji 1960. godine dolazi u Portoriko kako bi radio u tamošnjim novinama. Egzotični otok, iako upravo doživljava turistički bum, je mjesto dubokih socijalnih i etničkih tenzija između domaćih, uglavnom siromašnih, Portorikanaca i mnogo bogatijih “Gringosa”. Kemp, koji tokom rada u novinama upoznaje ekscentrične kolege kao što su druželjubivi fotograf Bob Sala (Rispoli) i od droge “ispaljeni” reporter Moberg (Ribisi), privlači pažnju Hala Sandersona (Eckhart), američkog biznismena koji povoljnim tretmanom u medijima nastoji “podmazati” mutni posao s hotelskim nekretninama. Kemp u zamjenu za sudjelovanje u tom projektu dobiva ključeve od luksuznog “Chevyja”, ali i pristup Sandersonovoj zanosnoj zaručnici Chenault (Heard).

Trud i strpljenje uloženo u Portorikanske noći se barem u jednom dijelu isplatilo; riječ je o u vizaulnom smislu atraktivnom filmu koji jednako uspješno koristi portorikanske lokacije, kao i rekonstuira svijet od prije pola stoljeća. Atraktivnosti svakako doprinosi i Amber Heard čiji lik evocira sjećanja na filmske boginje 1950-ih, bilo da je riječ o Grace Kelly ili Brigitte Bardot u I bog stvori ženu. Njen nastup, međutim, ne može ispraviti ključnu pogrešku filma – angažman Deppa, čiji je lik zamišljen kao sirova, mlada i drogom nenačeta verzija Thompsona iz doba Straha i prijezira, ali koga tumači glumac čija šminka sve teže krije sredovječnost. Uz tu glavnu neuvjerljivost dolazi i anakroni i nekonzistentni soundtrack, ali još više slab Robinsonov scenarij koji bez uspjeha pokušava od Thompsonove proze stvoriti neku suvislu cjelinu, koristeći kao okvir ultraklišejizirani podzaplet o korupciji i moralnom buđenju glavnog junaka. Iako Deppu valja odati priznanje za to što je nastojao dati hommage svom prijatelju, Thompson, ali i publika su ipak zaslužili nešto daleko bolje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)