RECENZIJA: Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017)

UBOJSTVO U ORIENT EXPRESSU
(MURDER ON THE ORIENT EXPRESS)
uloge: Kenneth Branagh, Penelope Cruz, Willem Dafoe, Judi Dench, Johnny Depp, Josh Gad, Derek Jacobi, Leslie Odom Jr., Michelle Pfeiffer, Daisy Ridley
scenarij: Michael Green
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Scotte Free/20th Century Fox, SAD, 2017.
trajanje: 114 min.

Mnogi od hollywoodskih moćnika koji ovih dana zbog seksualnih skandala padaju kao snoplje su sebi mogli prištedjeti nevolje da im je u odlučnom trenutku bio zatajio preveliki ego. S druge strane samouvjerenost u Hollywoodu, odnosno industriji zabave općenito, sama po sebi nije loša stvar. Ne samo što predstavlja ključan preduvjet da netko tamo uopće započne karijeru, nego su hollywoodske ličnosti koje posjeduju ogroman ego isti temeljili na impresivnim zaslugama ili uspjesima. Što, naravno, isto tako ne znači da hollywoodske zvijezde koje krasi reputacija egomanijaka moraju biti one koje danas obična raja podrazumijeva pod velikim “igračima”. Jedan od takvih primjera je Kenneth Branagh, britanski glumac čiji je režijski debi Henry V daleke 1989. godine proglašavan epskim remek-djelom britanske kinematografije, a on sam umjetnikom u rangu Oliviera i Davida Leana. Branagh, dakako, tokom sljedećih desetljeća nije uspio ponoviti uspjeh koji bi opravdao takvu reputaciju, ali je on sam do dana današnjeg u nju nastavio vjerovati. Zahvaljujući tome je došao na zanimljivu ideju da sebi osigura mjesto u filmskom panteonu kao ni manje ni više nego autor i glavna zvijezda vlastite filmske franšize. Iako se po tom pitanju kao najlogičnija opcija nameću superherojski filmovi, i iako Branagh ima neka iskustva s tim kao režiser Thora iz 2011. godine, čak je i njemu postalo jasno da su godine učinile svoje, te da kao nekakav maskirani razbijač neće biti uvjerljiv čak ni današnjim tinejdžerima. Umjesto toga je kao svoj projekt uzeo već postojeću franšizu temeljenu na kriminalističkim romanima planetarno popularne Agathe Christie, koji su dakako, već bili sijaset puta ekranizirani, pri čemu se najviše ističe TV-serija o Herculeu Poirotu s Davidom Suchetom u glavnoj ulozi.

Upravo je Ubojstvo u Orient Expressu, jedan od najpopularnijih romana o Poirotu, postao predmetom ekranizacije u kojoj Branagh potpisuje režiju i tumači glavni lik. Radnja započinje 1934. godine u Jeruzalemu, tada pod britanskom upravom, gdje poznati belgijski detektiv, koji se tamo bio našao na odmoru, demonstrira svoje impresivne vještine razotkrivanja zločina kako bi spriječio masovno krvoproliće na vjerskoj bazi. Nakon toga odlazi u Istanbul odakle bi se vlakom trebao vratiti u Britaniju, a gdje mu prijatelj iz željezničkog poduzeća ponudi vožnju na znamenitom vlaku Orient Express. Poirot tamo upoznaje galeriju živopisnih suputnika među kojima se najviše ističe Samuel Ratchett (Depp), američki poslovni čovjek koji odaje dojam da mu svi poslovi baš i nisu s ovu stranu zakona. Putovanje, međutim, ne obiluje nekim posebno zanimljivim događajima sve dok vlak negdje između Vinkovaca i Broda ne zaglavi u snijegu. To izgleda kao ozbiljan problem, ali je još ozbiljnije to što je Ratchett istovremeno pao kao žrtva ubojstva. Poirot to shvaća kao osobni izazov i odlučuje pokrenuti svoje sive ćelije kako bi, prije nego što se snijeg raščisti, razotkrio ubojicu. Njegov zadatak je istovremeno i lak i težak, s obzirom da je pokojnik vlak dijelio s gomilom potencijalnih sumnjivaca, ali među kojima nitko nije imao kristalno jasan motiv.

Branaghov film, naravno, nije prva ekranizacija Christienog romana. Osim što je 1974. godine snimljen hvaljeni film u režiji Sidneya Lumeta i sa zvjezdanom glumačkom postavom u kojoj je Albert Finney tumačio Poirotov lik, isti je roman poslužio i kao zaplet jedne od epizoda serije sa Suchetom. Za većinu ljubitelja Agathe Christie je upravo Suchet najbolji Poirot, ali ne i za Branagha. Barem takav dojam odaju scene u kojem njegov lik u ovom filmu izgovara riječi da je najbolji svjetski detektiv, i to s entuzijazmom koji možda i nije gluma, odnosno svojevrsno podsvjesni izraz riječi “ja sam najbolji glumac i režiser na svijetu”. Branagh, doduše, isto tako zna da nadmašiti svoje hvaljene uzore ne može tek pukom demonstracijom svog umijeća, nego desetine milijuna dolara uloženih u svoj projekt mora uložiti tako da publika odmah shvati da gleda hollywoodski spektakl umjesto komorne kriminalističke drame. Zbog toga zaplet mora imati prolog s masovnim scenama dostojnim povijesnog epa, kao što putovanje mora sadržavati scene CGI-jem rekonstruriranog Istanbula. To kulminira scena koje su filmu na ovim prostorima donijeli ne baš željeni publicitet, a u kojima je dionica pruge između Vinkovaca i (Slavonskog?) Broda prikazana okružena veličanstvenim planinama koje je malo teško pomiriti s onim što uči iz zemljopisa u osnovnoj školi.

Upravo je to blještavilo razlog zbog koga film zaglavi isto onako kao što je zaglavio vlak. Naime, jednom kada više nema impresivnih pejzaža i scenografije da zauzima gledateljevu pažnju, publika se mora suočiti s ne baš impresivnim whodunitt misterijem, a čije će rješenje unaprijed biti poznato svima koji su bili pročitali roman ili pogledali ranije ekranizacije. Branagh tu i tamo pokušava taj problem riješiti neobičnim kadriranjem, pri čemu se posebno ističe pomalo luckasto evociranje Da Vincijeve Posljednje večere u sceni razotkrivanja ubojice. Međutim, to nije dovoljno, a ne pomaže ni to što je inače impresivna i raznovrsna glumačka postava potrošena na previše jednostavne i lako zaboravljive likove. A čak da su neki od njih pokušali biti prikazani višedimenzionalno, nije za vjerovati da bi Branaghov ego to dopustio. Kada se svemu tome “politički korektni” reviozionizam prema kome se likovi iz romana moraju, u svrhu podilaženja američkoj demografiji pretvaraju u crnce i Latinose, Ubojstvo iz Orient Expressa izgleda više kao cinično i na baš uspješno podgrijavanje već skuhane sarme, nego nastojanje da se publici ponudi nešto originalno. Iako su kritike bile u najboljem slučaju mlake, i iako nije bilo nekog posebnog oduševljenja na blagajnama, govori se da će se ipak snimiti u ovom filmu najavljeni nastavak Smrt na Nilu. To je prilika da se napravi nešto bolje, ali je pitanje hoće li tu Branagh sa svojim egom napraviti više štete ili koristi.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Portorikanske noći: Dnevnik opijanja (2011)

The Rum Diary (film)

(izvor: Wikipedia)

PORTORIKANSKE NOĆI: DNEVNIK OPIJANJA
(THE RUM DIARY)
uloge: Johnny Depp, Aaron Eckhart, Michael Rispoli, Amberd Heard, Giovanni Ribisi
scenarij: Bruce Robinson
režija: Brus Robinson
proizvodnja:  GK Films/Infinitum Nihil, SAD, 2011.
trajanje:  128'

U vrijeme kada se Hollywood natječe u istovaru što goreg celuloidnog gnojiva na velike ekrane, a mnoge glumačke zvijezde, prostituirajući svoj talent, sudjeluju u toj prljavoj raboti, utješno je vidjeti kako ponekad motiv glumcu za izlazak pred kamere može biti iskreni, nepatvoreni entuzijazam prema ulozi. Jedan takav svijetli primjer bi mogao pružiti Johnny Depp, bez čije upornosti ne bi bilo filma koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Portorikanske noći: Dnevnik opijanja. Na žalost, entuzijazam sam po sebi ne mora značiti dobar film; u ovom slučaju sama priča o nastanku filma izgleda zanimljivija i uzbudljivija od onoga što će dočekati gledatelje.

Ona je svoj početak imala kada se Depp pripremao za jednu od svojih najpoznatijih uloga – Huntera S. Thompsona, znamenitog američkog gonzo novinara i kontrakulturnu ikonu 1960-ih i 1970-ih, čiji je lik utjelovio u filmu Strah i prijezir u Las Vegasu. Depp je postao ne samo veliki poklonik Deppovog lika i djela, nego i piščev osobni prijatelj te je, prilikom boravka u njegovoj kući iščeprkao neobjavljenog i zaboravljenog poluautobiografskog romana Rum Diary, napisanog na samom početku njegove karijere. Depp je Thompsona nagovorio da rukopis objavi 1998. godine, a potom je počela duga i mukotrpna borba za njegovu filmsku ekranizaciju, čiji kraj Thompson nije dočekao, izvršivši samoubojstvo 2005. godine. Depp je za režiju angažirao britanskog filmaša Brucea Robinsona, poznatog po kult-filmu Whitnail i ja, a glavnu ulogu lika temeljenog na Thompsonovom alter egu, naravno, povjerio sebi.

Taj je lik Paul Kemp, piću pretjerano skloni američki novinar koji 1960. godine dolazi u Portoriko kako bi radio u tamošnjim novinama. Egzotični otok, iako upravo doživljava turistički bum, je mjesto dubokih socijalnih i etničkih tenzija između domaćih, uglavnom siromašnih, Portorikanaca i mnogo bogatijih “Gringosa”. Kemp, koji tokom rada u novinama upoznaje ekscentrične kolege kao što su druželjubivi fotograf Bob Sala (Rispoli) i od droge “ispaljeni” reporter Moberg (Ribisi), privlači pažnju Hala Sandersona (Eckhart), američkog biznismena koji povoljnim tretmanom u medijima nastoji “podmazati” mutni posao s hotelskim nekretninama. Kemp u zamjenu za sudjelovanje u tom projektu dobiva ključeve od luksuznog “Chevyja”, ali i pristup Sandersonovoj zanosnoj zaručnici Chenault (Heard).

Trud i strpljenje uloženo u Portorikanske noći se barem u jednom dijelu isplatilo; riječ je o u vizaulnom smislu atraktivnom filmu koji jednako uspješno koristi portorikanske lokacije, kao i rekonstuira svijet od prije pola stoljeća. Atraktivnosti svakako doprinosi i Amber Heard čiji lik evocira sjećanja na filmske boginje 1950-ih, bilo da je riječ o Grace Kelly ili Brigitte Bardot u I bog stvori ženu. Njen nastup, međutim, ne može ispraviti ključnu pogrešku filma – angažman Deppa, čiji je lik zamišljen kao sirova, mlada i drogom nenačeta verzija Thompsona iz doba Straha i prijezira, ali koga tumači glumac čija šminka sve teže krije sredovječnost. Uz tu glavnu neuvjerljivost dolazi i anakroni i nekonzistentni soundtrack, ali još više slab Robinsonov scenarij koji bez uspjeha pokušava od Thompsonove proze stvoriti neku suvislu cjelinu, koristeći kao okvir ultraklišejizirani podzaplet o korupciji i moralnom buđenju glavnog junaka. Iako Deppu valja odati priznanje za to što je nastojao dati hommage svom prijatelju, Thompson, ali i publika su ipak zaslužili nešto daleko bolje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)