Oznaka: John le Carré

RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dečko dama kralj špijun (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
DEČKO DAMA KRALJ ŠPIJUN
(TINKER TAILOR SOLDIER SPY)
uloge: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, Mark Strong, Ciarán Hinds
scenarij: Bridget O'Connor & Peter Straugan
režija: Tomas Alfredson
proizvodnja:  Working Title/Canal Plus, Britanija/Francuska, 2011.
trajanje:  128'

 

Sudbina se ironično poigrala s Garyjem Oldmanom. Glumac koji je karijeru izgradio tumačeći likove živopisnih zlikovaca konačno se pojavljuje u glavnoj ulozi pozitivca, za koju je nominiran za “Oscara”, ali se ipak čini malo vjerojatnim da će ga po njoj pamtiti. Uloga koja tumači je, naime, ista ona koju je prije nekoliko desetljeća u mnogo boljem ostvarenju odigrao legendarni Alec Guiness, oživotvorivši lik britanskog hladnoratovskog obavještajca Georgea Smileya, junaka romana Dečko, dama, kralj, špijun Johna Le Carréa.

 

Radnja filma je smještena u 1973. godinu kada britanska obavještajna operacija sa ciljem  prikupljanja vrijednih informacija od mađarskog generala završava spektakularnim fijaskom. Odgovornost za to pada na šefa britanske tajne službe MI6 po nadimku Control (Hurt), a koji je prisiljen odstupiti. Usputna žrtva čistke je i njegov pomoćnik Smiley, čije umirovljenje prestaje kada ga vlada angažira da obavi diskretnu istragu čiji je cilj otkriti postoji li u samom vrhu MI6 sovjetska krtica. Smiley otkriva da je i Control imao iste sumnje, odnosno da je prava svrha zlosretne misije bila raskrinkati dvostrukog agenta. Smiley shvaća da je akcija propala upravo zato što je krtica preduhitrila Controla, te se zajedno sa malenim timom bliskih suradnika usredotočuje na četvoricu svojih bivših kolega.

 

John le Carré, čije ime predstavlja sinonim za špijunski žanr u književnosti, imao je priliku vidjeti mnoga od svojih djela adaptirana za veliki ekran, ali je taj proces usporedio s prizorom “pretvaranja žive krave u odreske”. Vjerojatno bi nešto slično rekao i za ovaj roman, koji se ponekad doima manje kao špijunski triler a više kao još jedna tipična “dajte mi Oscar” drama.

 

Filmska verzija Dečka, doduše, sadrži sve neophodne sastojke – kvalitetna produkcija, besprijekorna scenografija i kostimografija koja dočarava sumornu atmosferu Europe “olovnih godina”, kao i vrhunska glumačka ekipa. Oldman, koji je kao negativac često znao skakati u preglumljivanje, ovdje je neočekivano smiren kao neugledni, sredovječni birokrat koji kao savršeno oličenje realističkog obavještajca predstavlja antitezu Jamesa Bonda; staloženost lika je sačuvana čak i kada stvari, kao što se može očekivati u pravoj drami, postanu osobne. Sve to zaokružuje kvalitetna režija švedskog filmaša Tomasa Alfredsona, koji je s vampirskim hororom Neka uđe onaj pravi pokazao kako sa minimalističkim stilom može praviti efektne žanrovske filmove smještene u blisku prošlost.

 

Međutim, Alfredsonova vještina ni nesumnjivi glumački talent nije u stanju riješiti osnovni problem ovog filma – scenarij Petera Straughana i Bridget O’Connor koji jednostavno nije uspio Le Carréov predložak sažeti u cjelovečernji format. Čak i prije tri desetljeća, kada prosječnim gledateljima, za razliku od danas, nije bilo potrebno objašnjavati tko je “naš” a tko “njihov” u hladnoratovskoj podjeli Europe, špijunske intrige – dodatno “začinjene” laicima teško razumljivim obavještajnim žargonom – su bilo toliko složene da ih se bolje moglo suvislo objasniti i rasplesti u formatu mnogo duže TV-serije. Stoga će ovaj film najvećim dijelom biti posve nerazumljiv svima onima koji nisu pročitali roman ili barem pogledali BBC-jevu verziju iz 1979. godine s Guinessom u glavnoj ulozi. Ista ona “antibondovština” koja je Le Carréu privukla publiku željnu kvalitetne žanrovske proze, se ovdje odražava kao na trenutke korektni, ali na kraju ipak razočaravajući špijunski triler.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)