Oznaka: John Goodman

RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Atomska plavuša (Atomic Blonde, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
ATOMSKA PLAVUŠA
 (ATOMIC BLONDE)
 uloge: Charlize Theron, James McAvoy, John Goodman, Til Schweiger, Eddie Marsan, Sofia Boutella
 scenarij: Kurt Johnstad
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Focus Features, SAD/UK, 2017.
 trajanje: 115 min.

Hladni rat, za kojim tuguje američki vojno-industrijski kompleks i koga žele ponovno pokrenuti ucviljene pristaše Hillary Clinton, iz današnje perspektive sve više potpada pod “stara dobra vremena”. Ne samo što su tada nuklearnim oružjem raspolagale ličnosti koje se doimaju manje duševno rastrojene nego danas, pa je rizik od globalne apokalipse bio manji, nego je i taj svjetski sukob pružao daleko zahvalniju podlogu autorima špijunskih akcijada i trilera. S jedne strane je postojala relativno jasna podjela na pozitivce i negativce, a s druge strane i široki dijapazon egzotičnih lokacija na kojima su se mogli odigravati razni bizarni zapleti uz često neobične protagoniste. Tome nisu mogli odoljeti ni neki od art-snobova uzdizani filmaši, poput Luca Bessona čiji je veliki hit La Femme Nikita iz 1990. godine bio jedan od posljednjih koji je uhvatio i dobro iskoristio hladnoratovski vlak na samom kraju njegovog putovanja. Iako je taj film u prethodnih par desetljeća bio predmetom nekoliko filmskih i televizijskih remakeova, danas bi toj svrsi najbolje poslužila Atomska plavuša, akcijski film Davida Leitcha s Charlize Theron u glavnoj ulozi.

Film se, doduše temelji na Coldest City (Najhladniji grad), stripu Anthonyja Johnstona iz 2012. godine koji je bio oduševio Theron, koja je godinama pokušala progurati njegovu ekranizaciju te je u filmu također sudjelovala kao producentica. Zaplet je smješten u Berlin u studenom 1989. godine, nedugo prije dramatičnih događaja koji će dovesti do rušenja zloglasnog Berlinskog zida i kolapsa komunističkog Istočnog bloka. Naslovna protagonistica je Lorraine Broughton, tajna operativka MI6 koja dolazi u Zapadni Berlin kako bi istražila i osvetila smrt svog kolege koga su ubili KGB-ovi agenti iz Istočnog Berlina, a također pokušala dobaviti tajni popis dvostrukih agenata kojeg posjeduje Spyglass (Marsan), agent istočnonjemačke tajne službe koji namjerava prebjeći na Zapad. Njenu misiju će zakomplicirati to što je David Percival (McAvoy), ekscentrični šef postaje MI6 u Zapadnom Berlinu, sve nego pouzdan, ali i to što je postala predmetom praćenja Delphine Lasalle (Boutella), mlade francuske tajne agentice čiji motivi nisu isključivo obavještajne prirode.

Atomska plavuša svoju publiku nastoji pronaći prije svega među ljubiteljima akcijskih filmova 1980-ih, i to onih koji su bili označeni danas u Hollywoodu rijetkim cenzorskim rejtingom “R”. To se prije svega odnosi na sadržaje kao što su spektakularne jurnjave, tučnjave, pucnjave uz mnogo prolivene krvi, kao i scene golotinje i seksa koji, dakako, mora biti lezbijski. Autori, doduše, nastoje pokazati i da imaju nešto nalik na glazbeni ukus, pa filmom dominiraju neki od najvećih pop-hitova 1980-ih, koji uz nekoliko zanimljivih pop-referenci kao što je Tetris, dosta pomažu pri povratku starijih gledatelja “dobrim starim vremenima”. Sav taj sadržaj je, s druge strane, publici dostavljen na izuzetno atraktivan način, a što se odnosi prije svega na prilično dojmljive scene borbi u kojima se količina i razmjeri nasilja uspješno miješa s realizmom. Tome dosta pomaže i neobična narativna struktura, odnosno da se cijeli film prikazuje u flashbacku, u čemu je najefektnija scena na početku u kojoj se protagonistica kupa u kadi napunjenoj ledom, pokazujući brojne modrice na svom golom tijelu.

Film je dojmljiv i zaslužuje palac gore kod svih ljubitelja žanrovske zabave, ali će zato predstavljati izuzetno razočaranje svima onima koji očekuju zaplet koji barem podsjeća na Le Carrea. Tako su desetljeća globalne ideološke borbe svedena na jeftine parole koje izgovara CIA-in glavešina (kojeg tumači uvijek pouzdani John Goodman), a i sam zaplet je malo previše jednostavan, te se svodi na MacGuffin koji bi možda bio primjereniji nekakvoj parodiji. A ni obrati u njemu, kao ni razotkrivanje negativca, neće biti previše iznenađujući za gledatelje. Ako nešto smeta ovom filmu, onda bi to mogle biti usporedbe s Nemilosrdnim gadovima (s kojim dijeli dio soundtracka), a nakon kojih je jasnija predožba kako bi Tarantinov film izgledao da je smješten u 1980-e i da je lišen humora. Jedino “dublje” značenje bi scenariju mogle dati alegorije na suvremenu geopolitičku situaciju, odnosno sugestije da američko-njemački savez (kojeg sugerira to da se jedan od pozitivaca zove “Merkel”), za razliku od bezveznih “brexitaških” Britanaca (koje predstavljaju protagonističini nesposobni šefovi) predstavlja jedinu efikasnu branu protiv zlih Rusa, Njih, pak, simbolizira KGB-ovac (koga tumači danski glumac Roland Møller) koji uživa u zlostavljanju premlaćivanju zapadnoj kulturi sklonih Istočnih Nijemaca i koji, slučajno ili ne, izgleda prilično sličan svome kolegi iz stvarnog života Vladimiru Putinu. No, sve je to ipak od male važnosti za film temeljen na nostalgiji prema vremenima koja su, svidjelo se to nekome ili ne, daleka prošlost.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Argo (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ben Affleck en Argo
(izvor: xornalcerto)

ARGO
uloge: Ben Affleck
scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman
režija: Ben Affleck
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 120 '

Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.

Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.

Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.

Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)