RETRO-RECENZIJA: Zardoz (1974)

uloge: Sean Connery, Charlotte Rampling, Sally Kestelman, John
 Alderton, Sally Anne Newton, Nyall Buggy
 glazba: David Munrow
 scenarij: John Boorman
 režija: John Boorman
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 103 '

Zoran Živković, jedan od najvecih popularizatora SF-a na prostorima bivše Jugoslavije, u jednom od svojih eseja tvrdi kako je razdoblje od 1967. do 1977. godine predstavljalo zlatno doba tog žanra na filmu. Mnogi filmofili bi se s time složili. Tada, istina, nije bilo bijesnih specijalnih efekata niti “cool” junaka u kožnjacima, ali je žanr barem bio zanimljiv “umjetnički” orijentiranim i uglednim filmašima koji su ga shvaćali ozbiljno i u svojim djelima pokušavali razmišljati o budućnosti ljudske vrste. Svi njihovi napori nisu uvijek urodili plodom, ali i neuspjesi su u pravilu bili zanimljiviji od većine onoga što nam se kao SF servira danas. Zardoz, film koji je u svoje vrijeme propao da bi danas uživao kult-status, predstavlja možda najbolji primjer. Svojevremeno prikazan na televiziji, danas u naše videoteke dolazi u raskošnom DVD- izdanju.

Radnja filma se događa 2293. godine kada je svijet podijeljen na dvije grupacije. Na jednoj strani su genetskim inžinjeringom stvoreni besmrtnici koji uživaju u blagodatima kulture i superiorne tehnologije iza zidova svojih naizgled utopijskih utočista. Izvan njih svijetom lutaju obični smrtnici – sirotinja čiji prirodni prirast reguliraju Istrebljivači, bande pljačkaša i ubojica koje jedan od besmrtnika, Arthur Frayn (Buggy), kontrolira putem letećih statua, predstavljajuci se kao bog Zardoz. No, Zed (Connery) je Istrebljivač koji se usudio sumnjati u službenu istinu te se sakrije u leteću statuu, ubija Frayna i dospije u utočište. Tamo će postati predmetom pažnje besmrtnika, pogotovo znanstvenice May (Kestelman) koja ga želi proucavati, ali i Consuelo (Rampling), koja se boji da će prisustvo jednog takvog divljaka uništiti zajednicu. Zed s vremenom shvaća da utopija ima mračnu stranu – problematični besmrtnici se po kazni pretvaraju u senilne idiote, a dobar dio besmrtnika je postao toliko izmučen životom da se pretvorio u apatične katatonike. No, najvidljivija posljedica besmrtnosti jest postupno gubljenje spolonog nagona kod besmrtnika, a upravo taj spolni nagon će se ponovno probuditi s dolaskom muževnog Zeda.

Odmah se može reći kako Zardoz ima nadasve zanimljivu ideju, te da je Boorman u svom scenariju cijeli koncept besmrtnosti sa svim njegovim posljedicama prilično dobro zamislio i iskoristio. Na žalost, scenarij, ma koliko zanimljiv i inteligentan bio, ne može savladati jednu banalnu činjenicu – Zardoz je imao budžet od jedva milijun US$, što je i 70-tih bila više nego smiješna svota. To se pogotovo vidi kod specijalnih efekata, tako da se supermoćni kompjuter pojavljuje u vidu komadića stakla, virtualna stvarnost izgleda kao soba s ogledalima u luna-parku, a futuristička superkolonija malo previše podsjeća na seoski dvorac u irskoj provinciji iz 19. stoljeća. Zbog toga će mnogim gledateljima ovaj film izgledati smiješan, dok će drugima biti groteskan, prije svega zbog Boormanovog “poetskog” stila režije. S druge strane, ovaj film će isto tako biti dobar primjer slobode koja je stajala na raspolaganju filmašima prije trideset godina – danas je, na primjer, teško zamisliti film čiji bi junak bio ubojica i silovatelj, a masakr predstavljao hepi end. Današnjim gledateljicama će, s druge strane, biti prilično drago vidjeti 43-godišnjeg Conneryja kako gotovo cijeli film jurca odjeven isključivo u nešto nalik na crvene pelene, dok muškim gledateljima, pak, neće biti previše mrsko to što se u pojedinim scenama Sally Kestelman i Sally Anne Newton pojavljuju čak i bez tih suvišnih modnih detalja. Zbog sveg toga Zardoz, bez obzira na sve svoje mane, predstavlja film koji ćete, ma što mislili o njemu, teško zaboraviti te kojeg bi trebao vidjeti svaki filmofil.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Krojač Paname (The Tailor of Panama, 2001)

uloge: Pierce Brosnan, Geoffrey Rush, Jamie Lee Curtis, Leonor Varela,
 Brendan Gleeson, Harold Pinter, Catherine McCormack, Daniel Radcliffe,
 Lola Boorman, David Hayman, Mark Margolis, Jonathan Hyde, Dylan
 Baker, Jon Polito
 glazba: Shaun Davey
 scenarij: Andrew Davies, John Le Carre & John Boorman (po romanu Johna
 Le Carrea)
 režija: John Boorman
 proizvodnja: Columbia/Merlin Films, SAD/Irska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109'

Johna Le Carrea, britanskog književnika specijaliziranog za špijunske trilere, završetak hladnog rata nije spriječio da i dalje od tog žanra pravi bestselere. Tako je njegov roman Krojač Paname zaintrigirao Hollywood te je ekranizacija povjerena uglednom britanskom filmašu Johnu Boormanu (Point Blank, Oslobađanje) koji je, po običaju, snimanje obavio na autentičnim lokacijama, tj. u Panami gdje se odvija zaplet filma. Glavni protagonist je Andy Osnard (Brosnan), agent britanske tajne službe koji je po kazni poslan u Panamu gdje bi trebao nadzirati Panamski kanal. Osoba koja bi mu u tome trebala pomoći jest Harold Pendel (Rush), britanski krojač čije su mušterije pripadnici lokalne političke i ekonomske elite. Pendel, pritisnut financijskim problemima, nevoljko pristaje špijunirati za Osnarda i s vremenom, u nastojanju da od njega izmuze sto vise novca, počinje u svoje izvještaje ubacivati fiktivnu proturežimsku organizaciju i plan o prodaji Kanala tajanstvenim stranim partnerima. Osnard se, pak, iz vlastitih karijerističkih razloga previše ne trudi provjeravati Pendelove informacije pa će one, kada dođu do najviših političkih krugova u Londonu i Washingtonu, imati spektakularne posljedice. Krojač Paname je imao popriličan satirički potencijal, koji je pogotovo prisutan u scenama koje pokazuju makijavelizam suvremene zapadne birokracije i vojno-industrijskog kompleksa. Na žalost, Boorman ga nije iskoristio do kraja, jer je humor prečesto u sjeni realističkog prikaza stvarnosti suvremene Paname te film ima previše mračan ton da bi ga se moglo nazvati komedijom. Niti likovi nisu potpuno jasno određeni – Pierce Brosnan, ma koliko se trudio od ciničnog i amoralnog Osnarda napraviti anti-Bonda, u tome ne uspijeva, a ni za Jamie Lee Curtis u ulozi Pendelove supruge se ne zna što ona tu zapravo radi (prikaz njena dva najpoznatija atributa, najrazvikaniji adut cijelog filma, previše kratko traje i prilično je nejasan zahvaljujuće loše odabranoj fotografiji Philippea Rousselota). S druge strane, Geoffrey Rush (Sjaj, Otrovno pero markiza de Sadea) je prilično dobar u svojoj prilično kompleksnoj ulozi, a i među skupinom epizodnih glumaca se također mogu pronaći pravi biseri, poput Dylana Bakera (Sreća) u ulozi američkog generala. No, kada se sve zbroji i oduzme, Krojač Paname je film koji, s obzirom na reputaciju svojih tvoraca, predstavlja poprilično razočarenje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.