RETRO-RECENZIJA: Maybe Baby (2000)

uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
 Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
 Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
 scenografija: Jim Clay
 kostimografija: Anna B. Sheppard
 fotografija: Roger Lanser
 montaža: Peter Hollywood
 glazba: Colin Towns
 scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
 režija: Ben Elton
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 104'
 

Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.

Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Beskrajna ljubav (2014)

BESKRAJNA LJUBAV
(ENDLESS LOVE)
uloge: Alex Pettyfer, Gabriella Wilde, Bruce Greenwood, 
Joely Richardson, Robert Patrick, Rhys Wakefield
scenarij: Shana Feste & Joshua Safran
režija: Shana Feste
proizvodnja: Universal, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Danas više ništa nije sigurno od hollywoodskih remakeova. Čak ni filmovi koji su imali čast da se kite mnogobrojnim “Zlatnim malinama” i koji dan-danas kod kritičara uživaju reputaciju jednog od najgorih ostvarenja početka 1980-ih. U slučaju Beskrajne ljubavi Franca Zeffirelija šefovima studija Universal, dakako, taj detalj nije bio toliko bitan. Mnogo je važnije bilo da je taj film Brooke Shields, usprkos jedne od najgorih nastupa u njenoj karijeri, potvrdio status velike zvijezde, kao i da je istoimeni duet Diane Ross i Lionela Richieja žario i palio na školskim plesovima. Za kreativnom krizom opterećeni Hollywood je i to bilo dovoljno da se još jednom posluži vlastitom baštinom, čak i onom koja nema neku naročitu reputaciju. Rezultat je film čiju je režiju potpisala Shana Feste, i koji se, stjecajem okolnosti, u kino-dvoranama našao gotovo istovremeno s Robocopom, još jednim hollywoodskom eksploatacijom 1980-ih.

Kao i prethodni film, i ovaj predstavlja adaptaciju istoimenog, i inače hvaljenog, romana Scotta Spencera. Verziji iz 1981. godine su se, između ostalog, zamjeralo i prevelike razlike u odnosu na predložak. Može se samo zamisliti što bi tadašnji kritičari rekli za novu verziju, s obzirom da scenarij Shane Feste i Joshue Safrana, poznatog kao jednog od tvoraca TV-serije Tračerica, sa romanom dijeli tek imena likova i neke od najosnovnijih elemenata zapleta. Radnja je iz Chicaga premještena u Georgiju, gdje na samom kraju srednje škole skromni učenik David Elliot (Pettyfer) konačno smogne hrabrosti da priđe Jade Butterfield (Wilde), lijepoj učenici koja je nekoliko godina živjela pod sjenom tragične smrti brata. Susret s mladićem koji usprkos svog skromnog podrijetla posjeduje šarm izazove iskru koja će rezultirati strastvenom ljubavnom vezom. Jadein otac, ugledni liječnik Hugh Butterfield (Greenwood), pak, nije previše oduševljen time da mu se kći, kojoj je namijenio prestižni studij medicine, cijelo ljeto zabavlja s gubitnikom bez budućnosti. Njegova nastojanja da tu vezu okonča, ali i Davidova spremnost na sve da bi ostao zajedno s Jade, izazovu sukob koji će s vremenom eskalirati do nasilja.

Za razliku od Spencerovog romana i Zeffirelijevog filma, koji su pokušavali govoriti o tome koliko romantični ideali mladenačke “lude” ljubavi imaju šanse opstati u modernom svijetu, autore nove verzije nikakvi “dublji” sadržaji nisu previše zanimali. Priča i likovi su svedeni na melodramatsku i brutalno jednostavnu formulu prema kojoj siromašni dečko pronalazi bogatu djevojku, a njihovoj sreći na putu stoji zločesti otac. Toj formuli je podređeno sve u filmu, uključujući podzaplet o Jadeinom preminulom bratu koji bi trebao dati pop-psihološko objašnjenje kako se jedan naoko prosvijećeni moderni intelektualac ponaša poput oca feudalne princeze. Ispraznost likova neće nimalo ispuniti Pettyfer i Wilde, bivši engleski manekeni koji su očigledno angažirani prije svega zbog svog izgleda, a manje glumačkog talenta. Njihove zajedničke scene bi možda mogle dati neke naznake o zajedničkoj “kemiji”, da ih je Feste nije režirala poput reklama za uloške. Ključna stvar koja koliko-toliko spašava film od potpune propasti jest uvijek pouzdani Bruce Greenwood u inače prilično nezahvalnoj ulozi. Joely Richardson hrabro, ali ipak neuspješno, pokušava nešto napraviti od nezahvalne uloge Jadeine majke, a ista stvar se može reći za australskog glumca Rhysa Wakefielda u ulozi Jadeinog brata, koji je s tim likom mogao napraviti velike stvari, samo da su mu scenaristi dozvolili. S druge strane, mnoge opcije su ovom filmu bile zatvorene nakon što su producenti “ziheraški” odlučili da idu na blagi cenzorski rejting PG-13, pa tako razuzdana američka omladina u ovom filmu ne smije sudjelovati u nikakvoj “problematičnoj” aktivnosti, kao što je, na primjer, “duvanje”, pa se sve svodi tek na bezazleno noćno druženje prijatelja u zoološkom vrtu. Čak i obavezna scena u kojoj Jade i David konzumiraju svoju vezu se mora prikazati s manje erotičnosti od prosječne reklame za toaletni pribor, i prelazi u nenamjernu samoparodiju. To sve, dakako, ne znači da trapavost s kojom je napravljena Beskrajna ljubav ne bi na kraju ipak mogla imati i nekakvu svrhu. Ako netko tko je zbog ovog filma odsjedio nepuna dva sata odluči pogledati originalnu verziju, odnosno spoznati da je 1980-ih Hollywood, “Zlatnim malinama” usprkos, radio bolje filmove, ostvarenje Shane Feste će ispuniti svoju svrhu.

OCJENA: 3/10