RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Do kraja (Exit Wounds, 2001)

uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
 Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
 Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
 scenografija: Paul D. Austerberry
 kostimografija: Jennifer L. Bryan
 fotografija: Glen MacPherson
 montaza: Derek Brechin
 glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
 scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
 Westermanna)
 rezija: Andrzej Bartkowiak
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 101 '

Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.

Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.