TAOCI (TRESPASS) uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek režija: Joel Schumacher proizvodnja: Millennium Films, SAD, 2011. trajanje: 91'
Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.
Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.
“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.
Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.
Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)