Mnogi su se znali opeći kada su filmom godine proglašavali neko ostvarenje prije božićne sezone, kada hollywoodski studiji izbacuju svoja najprestižnija ostvarenja kojima love snobovske art-nagrade istovremeno s infantilnim blockbusterima kojima nastoje izmusti što više novaca od roditelja djece na praznicima. Godine 2019. se, međutim, čini da to neće biti slučaj. Najuspješnijim filmom godine, i kada se u obzir uzmu kritičari koji mu pišu panegirike kao “snažnom umjetničkom djelu”, kao i oni mnogo egzaktniji financijski kriteriji na kino-blagajnama se već sada može proglasiti Joker, film u režiji Todda Phillipsa. Iako se o tome moglo razmišljati još prije godinu dana, kada je sam trailer izazvao histeriju među poklonicima stripa o Batmanu – jednom od najutjecajnijih fandoma u današnjoj industriji zabave – stvari su se zahuktale tek kada je prije nepuna dva mjeseca Joker trijumfirao na venecijanskoj Mostri osvojivši prestižni Zlatni lav i tako pokrenuvši automatske špekulacije o bogatoj berbi “Oscara”. Studio Warner Bros. ovaj put ništa nije htio ostavljati slučaju te je pokrenuo vještu propagandnu kampanju, kojoj su svoj obol dali i dežurni dušobrižnici iz “bienpensantskih” društvenih komentatora koji su, prije nego što su uopće pogledali Joker, zahtijevali njegovu zabranu jer sam film o nastanku najpoznatijeg strip-negativca svih vremena nekako predstavlja svojevrsni manifest “incela”, odnosno bjelačke heteroseksualne “toksično muške” supkulture čiji bi se pripadnici identificirali s fiktivnim zlikovcem i nastojali njegove krvave zločine ponoviti u stvarnom životu. Ovakve tvrdnje je najozbiljnije shvatila i američka vojska, te izdala službeni naputak svojim pripadnicima – istim onima od kojih se očekuje da nas uspješno brane od Rusa, Kineza i vanzemaljske invazije – kako da se najbolje kriju u kino-dvorani za slučaj da neki od “incela” neodoljivi poticaj za krvoproliće dobije u samoj dvorani. Joker je zahvaljujući svemu tome postao još jedan primjer kako negativni publicitet isto tako koristan kao i pozitivni, pa je publika pohrlila u kina, učinivši Jokera razbijačem rekorda u cijelom nizu komercijalnih kategorija.
Joker je velikim dijelom nastao kao svojevrsna reakcija na pokušaj Warner Brosa i DC Comics da se natječu s Marvelovim filmskim rezultatom, a koji je na kraju balade imao iste rezultate kao Milanovićev SDP u srazu s HDZ-om. Za razliku od mnogih gubitnika koji pokušavaju dobiti različiti rezultat ponavljajući jedno te isto “warnerovci” su pokušali napraviti nešto novo, i upravo tome imamo zahvaliti postojanje Jokera kao vjerojatno najatipičniji superherojski film u posljednje vrijeme. Phillipsov film, koji služi kao “priča o nastanku” glavnog Batmanovog neprijatelja, je od samog početka bio zamišljen kao svojevrsni eksperiment. Ne samo što su filmovi koji istražuju prošlost zlikovaca-ikona prilična rijetkost, nego je još rjeđe da su zamišljeni kao posebni filmovi koji nisu neposredno vezani uz franšizu niti trebaju iznjedriti nastavke i “spin offove”. Phillips je projekt uspio progurati u “Warnerovim” kancelarijama prije svega zahvaljujući relativno niskom budžetu koji je dozvolio nešto veće kreativne slobode, uključujući i za današnje superherojske filmove rijetko strog cenzorski R-rejting. Ipak, najvažnije od svega je bila mogućnost da se nastanak Jokera tumači na prilično originalan način.
Radnja se, kao što sugerira “Warnerov” tadašnji logo, zbiva 1981. godine u Gotham Cityju. Iako su nas raniji filmovi o Batmanu naučili da fiktivna metropola nikada nije bilo naročito sretno mjesto, razdoblje korespondira s vremenom koje je ostalo crnim slovima upamćeno u povijesti New Yorka, grada koji služi kao njegov model iz stvarnog života. Grad se našao pod udarom ekonomske krize, stagflacije, rastuće nezaposlenosti, pandemije kriminala i kolapsa javnih službi, uključujući smetlare čiji je štrajk i neprikupljeno smeće usmrdio ulice. Jedan od žitelja te distopije je Arthur Fleck (Phoenix), muškarac koji živi sa starom i bolesnom majkom (Conroy) i pokušava oboje uzdržavati kao ulični klaun. Fleck,uz neurološki poremećaj zbog kojeg se nekontrolirano smije muče i psihijatrijski problemi zbog kojih je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici i posjećuje psihijatra, a zbog čega trpi vrijeđanje i ponižavanje svojih kolega s posla. Flecku jedinu utjehu predstavlja televizija, prije svega popularna talk show emisija čijeg voditelja Murray Franklina (De Niro) vidi kao svoga uzora i poticaj za dosad neuspješnu karijeru stand up komičara. Iako se na trenutak čini da će stvari možda krenuti nabolje kada upozna simpatičnu susjedu Sophie Dumond (Beetz) s kojom počne izlaziti, sudbina se okrutno igra s Fleckom. Nakon što izgubi posao zato što mu je na “gažu” u dječjoj bolnici slučajno ispao pištolj poklonjen od strane kolege za osobnu zaštitu Flecka će u podzemnoj željeznici napasti tri mlada, pijana, bahata burzovna mešetara s Wall Streeta te pokrenuti lanac krvavi lanac događaja koji će ne samo Flecka odvesti prema ubilačkom ludilu, nego i grad prema apokaliptičnim socijalnim neredima.
Kao glavni razlog zbog kojeg je Joker prihvaćen od strane snobovske kritike se navodi maestralna izvedba Joaquina Phoenixa, glumca čije su umijeće i intenzitet kojim se unosi u uloge već sada legenda. Phoenix, kojemu je scenarij povjerio da na svojim plećima nosi cijeli film, briljantno obavlja zadatak, stvarajući lik koji gledatelje uspješno vozi kroz emocionalni tobogan, tjerajući ih da suosjećaju s Fleckom kao žrtvom zlostavljanja, duševne bolesti i društvene nebrige, a isto tako i da se uplaše njegovih potencijala za ubilačko ludilo kada se na kraju pretvori u Jokera. Phoenix se može pohvaliti da je svojim nastupom nadmašio ili barem došao na istu razinu sa svim ranijim Jokerima – od Heatha Ledgera u Vitezu tame do sada već karikaturalnog Jacka Nicholsona u tri desetljeća starom Batmanu, a o Jaredu Letou u nesreći zvanoj Odred otpisanih da i ne govorimo.
Ipak, od Phoenixa je za ovaj film daleko važnija Phillipsova prilično smjela i dijelom uspješno sprovedena zamisao da se klasični strip iskoristi kao predložak za svojevrsni remake Scorseseovog Taksista. Između dva filma postoje brojne sličnosti, prije svega u prikazu američkog megalopolisa kao legla siromaštva, kriminala, nasilja i beznađa od kojih su ruke digli nesposobni birokrati, bešćutni ekonomski establishment i lažljivi političari. Phillips svemu tome dodaje i eksplicitno političku dimenziju, naslanjajući se na Nolana, koji je u Vitezu tame: Povratak uveo motiv superzlikovaca koji koriste opravdani socijalni bunt protiv “1%”. No, u ovom filmu se ide još dalje, odnosno ponavljaju teze koje salonski ljevičari ponavljaju već desetljećima, a prema kojima je svijet počeo odlaziti u Honduras onog trenutka kada su Thatcher i Reagan početkom 1980-ih počeli demontirati socijalnu državu. Jokerovo potonuće u ludilo je tako pospješeno neoliberalnom “politikom rezova” kojom su ukinuta sredstva kojim su bili financirani posjeti psihijatrici i lijekovi kojima je koliko-toliko kontrolirao svoje stanje. A, naravno, glavni negativci više nisu kriminalni geniji nego stupovi društva, pa tako čak i Thomas Wayne, zlosretni Batmanov otac (kojeg tumači Brett Cullen) nije više dobroćudni filantrop nego bahato trumpuidno čudovište koje istovremeno baca populističke parole i vrijeđa gradsku sirotinju. Phillips u svom filmu sugerira da Wayneove i svima nalik njima treba, ako ne na giljotinu, ono barem temeljito iscijediti visokim porezima od kojih bi se financirali smetlari, liječnici, socijalni radnici i programi s kojim bi se likovi poput Flecka u stvarnom životu mogli liječiti i spriječiti da postanu čudovišta.
Phillips je imao dobru ideju, ali je scenaristički nije najbolje razradio. Prije svega se to odnosi na ambivalentnu i nedovoljno objašnjenu prirodu duševnog stanja u kome se nalazi Fleckov lik. Scenarij tako stvorene rupe nastoji pokrpati nekim nekoć zanimljivim i intrigantnim rješenjima, ali koja su postala “bradata” nakon što ih se intenzivno koristi dva desetljeća. Ne pomaže ni to što Joker skreće u vode još izlizanijih hollywoodskih klišeja o traumama iz djetinjstva kao izvoru svih duševnih tegoba. Phillipsov Joker također muči problem s ritmom, te se film velikim dijelom čini razvučen, a neke od najboljih scena, poput one u televizijskom studiju (koju je Phillips, inače, “posudio” iz znamenitog Millerovog stripa Dark Knight) dolazi uz daleko sporije i manje atraktivne scene koje joj prethode i koje joj slijede. Među potonje spada i prilično razvučeno apokaliptičko finale kojim Phillips kao da želi podsjetiti gledatelje da gledaju dio megapopularne medijske franšize a ne mrtvački ozbiljnu socijalnu dramu. Joker je tako u neku ruku razočarenje, ali i svojom originalnošću, kao i zahvaljujući prilično nadahnutom Phoenixu, može proći i kao za današnje hollywoodske standarde pomalo ugodno iznenađenje.
JOKER
uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy
scenarij: Todd Phillips & Scott Silver
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Warner Bros,, SAD, 2015.
trajanje: 130 min.
OCJENA: 6/10