Oznaka: Jo Nesbø

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Lovci na glave (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Hodejegerne
(izvor: Film_Poster)
LOVCI NA GLAVE
(HODEJEGERNE/HEADHUNTERS)
uloge: Aksel Hennie, Nikolaj Coster-Waldau, Synnøve Macody Lund, Elvind Sander, Julie Ølgaard
scenarij: Lars Gulmestad & Ulf Ryberg
režija: Morten Tyldum
proizvodnja: Friland/Yellow Bird Films/Nordisk Film, Norveška/Njemačka, 2011.
trajanje: 100 '

Skandinavske zemlje su dugo vremena bile prikazivane kao raj ili barem ideal kojem trebaju težiti manje prosvijećeni ili ekonomski uspješni dijelovi svijeta. S druge strane svaka utopija ima svoju mračnu stranu, pa i ona koja sadrži desetljeća mira, prosperiteta i luksuzne zatvore koje je Michael Moore prikazivao u svojim dokumentarcima. Da u skandinavskim zemljama sve nije baš tako bajno nekima je postalo jasno davno prije nego što je Anders Breivik Norvešku doveo na naslovne stranice CNN-a. Zasluge za to prije svega imaju autori kriminalističkih romana, kojima je prikaz naličja svojih zemalja donio međunarodnu slavu, te inspirirao tamošnje filmaše. Uspjeh Šveđanina Stiga Larssona je slijedio Norvežanin Jo Nesbø, čiji je roman Headhunters (Lovci na glave) adaptiran u izuzetno uspješan film Mortena Tydluma, koji se odnedavno može gledati i u domaćim kinima.

Protagonist je Roger Brown (Hennie), agent koji novači kadrove za direktorska mjesta norveških poduzeća. Njegov život se na prvi pogled čini savršenim – uz raskošnu kuću i ništa manje raskošnu suprugu Diane (Macody Lund), tu je i ljubavnica Lotte (Ølgaard) koja služi kao odmor od jednog i drugog. Održavanje takvog životnog stila, međutim, zahtijeva financijska sredstva koja Brownu ne može pružiti njegova redovna plaća, pa je stoga izgradio alternativnu karijeru provalnika specijaliziranog za krađu skupocjenih umjetnina, pri čemu kao mete služe upravo njegovi klijenti. Posljednji među njima je Clas Greve (Coster-Waldau), naočiti Nizozemac danskog podrijetla koji je napustio tvrtku specijaliziranu za proizvodnju elektronske opreme. Browna od Greveovog profesionalnog životopisa više zanima vrijedna Rubensova slika u njegovom posjedu. Kada je krene ukrasti, Brown će otkriti kako Greve održava ljubavnu vezu s Diane, a njegov vlastiti život dolazi u opasnost.

Lovci na glave publici, pogotovo u vrijeme kada na repertoaru dominiraju hollywoodski blockbusteri, pokazuju kako i kinematografije malih zemalja mogu proizvesti kvalitetna žanrovska ostvarenja. Scenarij Larsa Gulmestada i Ulfa Ryberga je prilično jednostavan, ali efektan, tako da ga se moglo ekranizirati i budžetom dovoljnmim za prosječni TV-film. Ono što ovo ostvarenje izdvaja jest vrlo dobra režija Mortena Tylduma, koji je već imao iskustva u ekranizaciji popularnih romana o privatnom detektivu Vargu Veumu, ali također i prilično dobra glumačka ekipa.

Međunarodnoj publici će od glumaca najpoznatije lice predstavljati Nikolaj Coster-Waldau, proslavljen po ulozi Jamieja Lannistera u TV-seriji Igra prijestolja. On i ovdje tumači lik negativca, ali izuzetno sposobnog, inteligentnog i bezobzirnog, koji će predstavljati više nego ozbiljnu prijetnju po protagonista. Od Coster-Waldaua će, pak, mnogo bolji dojam ostaviti Aksel Hennie. Fizički prilično nalik Steveu Buscemiju, odnosno daleko od estetskih standarda hollywoodske zvijezde, u ovom filmu savršeno funkcionira kao protagonist s kojim se publika može lako identificirati usprkos toga što su neki od njegovih postupaka moralno dvojbeni. Razlog je prije svega u tome što Hennie uspješno projicira ranjivost – bilo kroz niski stas u snažnom kontrastu sa visinom svoje supruge, bilo kroz sraz s alfa mužjakom koga tumači Waldau. Stoga nije neki problem da se Brown od korporativne “face” i vrhunskog lopova pretvori u hitchcockovskog “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Lovci na glave žanrovski skaču od društvene satire preko trilera do tarantinovske crne komedije. Iako će dijelu publike smetati količina i eksplicitnost nasilja, a završni obrati izgledati isforsirani, ovaj film valja preporučiti rastućoj vojsci ljubitelja skandinavskih krimića.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)