RETRO-RECENZIJA: Rock Star (2001)

uloge: Mark Wahlberg, Jennifer Aniston, Timothy Spall, Jason Flemyng,
 Dagmara Dominczyk, Jason Bonham, Dominic West, Jeff Pylson, Zakk
 White, Matthew Glave
 glazba: Trevor Rabin
 scenarij: John Stockwell
 režija: Stephen Herek
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 105'

I dok nas je Christopher Crowe u Koraku do slave pokusao uvjeriti kako su “seks, droga i rock’n’roll” najobičniji mit, te da se rock-idoli čak ni u razuzdanim 70-tim nisu razlikovali od sudionika konvencije kalvinističke mladeži, dotle Rock Star Stephena Hereka nastoji ipak dati odgovor na pitanje zašto je nekoć gotovo svaki adolescent sanjario o tome da postane pjevačem rock-banda. 80-tih godina Chris Cole (Wahlberg), pitsburški stručnjak za fotokopirne urešaje, još uvijek sanja taj san, i u tome ga podupiru i roditelji i vjerna djevojka Emily (Aniston). Ali, zasada se najbliže približio slavi kao frontman “Blood Pollutiona”, garažnog banda čiji se repertoar sastoji od obrada megapopularne grupe “Steel Dragon” čiji je Chris najfanaticniji poklonik. Stjecajem okolnosti “Steel Dragon” će napustiti njihov pjevač Bobby Beers (Flemyng), te Chris dobija poziv za audiciju za upražnjeno mjesto. Chris uspije impresionirati članove grupe te dobiva posao, nakon čega započinje njegovih pet minuta slave te život u sjaju i luksuzu o kojem je samo mogao sanjati. Ali, sve veće kolicine alkohola, droge i “grupika” ga polako udaljavaju ne samo od Emily, nego i od vlastitog identiteta, pa će Chris nakon odredenog vremena morati razmišljati o tome da li mu se ovakav način zivota isplati.

Iako je inspiriran istinitom prilom o grupi “Judas Priest” koja je svojevremeno za svog novog pjevača odabrala anonimnog fana, Rock Star je bio ispljuvan od kritike i ignoriran od publike. A to svakako nije zaslužio, jer Rock Star pod spretnom režijskom palicom Stephena Hereka ne samo sto uspješno rekonstruira 80-te, nego funkcionira i kao na trenutke prilično zabavna komedija. Scenarij Johna Stockwella također vješto balansira izmedju glorifikacije i satire rock-kulture 80-tih, a Mark Wahlberg je sa svojim imageom “običnog decka u neobičnoj situaciji” više nego uvjerljiv u ovoj ulozi (iako će mnogi pronaci prevelike sličnosti s Kraljem pornića). I ostatak glumačke ekipe je na visini, pogotovo Timothy Spall kao road- manager (kojeg se sjećamo po ulozi bubnjara u Stari momci dobro praše). Rock Star treba pohvaliti i zbog toga što prilično realistično pokazuje što se događa u privatnom životu rock-zvijezda, te sa količinama seksa i golotinje predstavlja poprilično osvjezenje u sve puritanskijem Hollywoodu. Na žalost, negdje na sredini Rock Star se iz komedije pretvara u mrtvački ozbiljnu dramu koja počinje propovijedati o negativnim stranama slave i pozitivnim stranama običnog zivota, da bi se eskaliralo u melodramaticnoj završnici. No, svemu tome usprkos, Rock Star je prilično zanimljiv i zabavan filmčić koji ce zadovoljiti čak i one koji nisu heavy metal fanovi ili osjećaju preveliku nostalgiju za 80-tim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Obitelj Miller (2013)

English: Jason Sudeikis at the film premiere o...

Jason Sudeikis (izvor: Wikimedia Commons)

OBITELJ MILLER
(WE'RE THE MILLERS)
uloge: Jennifer Aniston, Jason Sudeikis, Emma Roberts, Will Poulter, Ed Helms, Nick Offerman, Katherine Hahn
scenarij: Bob Fisher, Steve Faber, Sean Aners & John Morris
režija: Rawson Marshall Thurber
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 110 '

 

Ovog ljeta su mnogi spektakularni blockbusteri podbacili ili propali. Njima je smrknulo, ali je zato svanulo ostvarenjima iz druge ili treće lige, čiji su budžet i ambicije bili za današnje hollywoodske standarde smiješno mali, a niska očekivanja publike bilo teško iznevjeriti. Jedan od takvih filmova je i komedija “Obitelj Miller” Rawsona Marshalla Thurbera. Prkoseći negativnim kritikama, iskazao se kao ugodno iznenađenje za šefove studija “Warner Bros” i bez problema višestruko vratio uloženih 37 milijuna dolara budžeta.

 

Iako su na scenariju radila četvorica autora, zaplet “Millera” je, zapravo, prilično jednostavan. Protagonist je David Clark (Sudeikis), diler marihuane iz Denvera koji je imao nesreću da mu grupa uličnih delinkvenata opljačka robu i novac koji je dugovao svom dobavljaču Bradu Gurdlingeru (Helms). Kako bi dug izbrisao, David pristaje na naizgled rutinski posao preuzimanja droge u Meksiku. Kako bi izbjegao premetačinu vozila na granici, David odlučuje preuzeti lažni identitet “normalnog” obiteljskog čovjeka. Za tu krinku mu je potrebna lažna obitelj čije članove pronalazi u susjedstvu – stariju, ali uščuvanu striptizetu Rose (Aniston) kao lažnu suprugu; tinejdžersku beskućnicu Casey (Roberts) kao kći, a naivnog 18-godišnjeg susjeda Kennyja (Poulter) kao sina. Na početku su jedni drugima antipatični, ali održavanje iluzije o savršenoj obitelji im postaje najmanji problem jednom kada dođu u Meksiko.

 

“Obitelj Miller” izgleda iznenađujuće dobro zato što je u traileru, kao kod svakog lošeg hollywoodskog filma, detaljno prepričana radnja i potrošena većina najjačih gegova. Ono što publika nije vidjela u traileru je, međutim, dovoljno dobro da je zabavi. Za to je zaslužna prilično raspoložena glumačka ekipa koja se sastoji od komičarskih veterana (poput Sudeikisa i Aniston, koji su zajedno nastupili u “Kako se riješiti šefa”), mladih snaga (kao Emma Roberts i Britanac Will Poulter), ali i relativno nepoznatih karakternih glumaca. Među potonjima se ističu Nick Offerman i Kathryn Hahn u briljantnom nastupu kao autentično “normalni” bračni par Fitzgeraldovih, a koji služi kao svojevrsni pandan disfunkcionalnim “Millerima”. Anniston se u karijeri mogla pohvaliti talentom za glumu, ali ne i za izbor uloga; ovdje joj je uloga striptizete prilično dobro sjela, pa je gledatelji mogu prihvatiti čak i kada, prema nepisanim konvencijama, mora nastupati s neočekivano mnogo odjeće za današnje standarde te profesije. Casting, doduše, nije bio savršen – Molly Quinn (poznata po ulozi kćeri u popularnoj TV-seriji “Castle”) je potpuno potrošena za nedovoljno oformljen lik, a francuski glumac Tomer Sisley (poznat kao Largo Winch u adaptaciji istoimenog stripa) nije nimalo uvjerljiv kao meksički narkobos.

 

Drugi, možda mnogo važniji razlog zašto su “Millerovi” dobri jest u tome što se ispod hrpe klišeja i nedorađenih likova i zapleta ipak može pronaći nešto kao društveni komentar, odnosno poruka, i to poruka koja je neuobičajeno pozitivna za ova cinična vremena. Protagonisti film započinju ne kao gubitnici nego i kao društveni izopćenici; oni su toga potpuno svjesni, ali se tješe prezirom prema onima koji su u životnoj igri prošli bolje i ostvarili konvencionalni američki san o kući, dobro plaćenom poslu i nuklearnoj obitelji. Međutim, kada stjecajem okolnosti počnu glumiti takvu obitelj, onda na kraju to uistinu i postaju, razvivši osjećaje i veze koje su dotle nisu mogli niti htjeli imati. Taj konzervativni koncept je, s druge strane, ublažen uvođenjem Fitzgeralda koji ispod buržujske vanjštine kriju prilično nekonvencionalni privatni život, a na kraju ipak iskazuju razumijevanje  za one ispod njih na društvenoj ljestvici.  Prevladavanje ekonomskom krizom produbljenog jaza među različitim socieokonomskim grupama je, izgleda, ono što publika želi vidjeti na ekranu kada već ne može u stvarnom životu.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Kako se riješiti šefa (2011)

KAKO SE RIJEŠITI ŠEFA?
(HORRIBLE BOSSES)
uloge: Jason Bateman, Chris Day, Jason Sudeikis, Kevin Spacey, Jennifer Aniston, Colin Farrell
scenarij: Michael Markowitz, John Francis Daily & Jonathan Goldstein
režija: Seth Gordon
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2011.
trajanje: 98'
English: Jason Sudeikis, Charlie Day, and Jaso...

Jason Sudeikis, Charlie Day i Jason Bateman (izvor: Wikimedia Commons)

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)