Davno prije nego što nas je Hollywood naučio da od suvremenih scenarista ne očekujemo nešto originalno se bio stvorio stav da stvarni život i ličnosti znaju biti živopisniji od bilo čije mašte. Možda su najbolji primjer za to život i karijera Eugènea Françoisa Vidocqa, čovjeka koji se na kraju svog života mogao pohvaliti time da je bio pionir znanstvenih metoda u borbi protiv zločina, osnivač i načelnik prve moderne kriminalističke policije te osnivač prve privatne detektivske agencije u povijesti. Ta su dostignuća još impresivnija ako se u obzir uzme da je Vidocq prva desetljeća svojeg života proveo na pogrešnoj strani zakona, stekavši reputaciju jednog od najzloglasnijih i najtraženijih kriminalaca, ali i stručnjaka za bijeg iz zatvora, prije nego što ga jesmrtna presuda u odsutnosti i sve veća statistička vjerojatnost susreta s giljotinom natjerati da promijeni karijeru. Vidocq je još za života stekao status celebrityja i postao inspiracija brojnim umjetnicima i književnicima, od kojih je možda najpoznatiji Victor Hugo koji je njegov lik u znamenitom romanu Jadnici razdvojio na Jeana Valjeana i Javerta, isto kao i Edgar Allan Poe koji je po njemu stvorio lik C. Auguustea Dupina, prvog fiktivnog detektiva u modernoj književnosti. U posljednjih stotinjak i više godina, Vidocqov je život bio predmetom brojnih ekranizacija, među kojima se možda najviše ističe TV-serija sa Claudeom Brasseurom u glavnoj ulozi, dok je istoimeni igrani film s Gerardom Depardiueom iz 2001. godine brzo i opravdano prekrio zaborav. Najnovije ostvarenje, biografski film L’Empereur de Paris (Car Pariza) u kojem Vidocqov lik tumači Vincent Cassel, se u našim kinima pojavilo pod naslovom Vladar Pariza.

Zanimljive ličnosti poput Vidocqa obično na povijesnu scenu stupaju u vremenima koja su “zanimljiva” kao u znamenitoj kineskoj kletvi, i autori ovog filma to gledatelje podsjećaju uvodnim napomenama. Radnja započinje 1805. godine, odnosno šesnaest godina nakon što je obračun tadašnjih žutih prsluka s tadašnjim Macronom prouzročio masovno krvoproliće, ali i stvorio novi poredak u kojem su dotada siromašni i potlačeni pučani osim političkih i drugih prava prvi put stekli mogućnost da se samog dna popnu na vrh francuskog društva. Vidocq, koji je kao mladi vojnik na samom početku revolucionarnih ratova branio novostvorenu Republiku se u tome ispočetka nije najbolje snašao, te ga politička stabilizacija pod novoproglašenim carem Napoleonom zatiče kao zatvorenika na zloglasnom brodu-zatvoru gdje njegova reputacija majstora za bijeg odmah staje na žulj vođi zatvorske bande Maillardu (Lavant) koji ga nastoji likvidrati. Zbog toga Vidocq zajedno sa suuznikom Nathanaelom de Wengerom (Diehl) bježi i nekoliko godina kasnije u Parizu pod lažnim imenom pokušava ostvariti karijeru poštenog trgovca. Prošlosti, međutim, ne može izbjeći, te je prepoznat, uhapšen i doveden pred policijskog inspektora Henryja (Chesnais) koji ga, na njegov užas, optuži za ubojstvo koje nije počinio. Uvrijeđeni Vidocq odluči dokazati svoju nevinost i u zamjenu za privremenu odgodu pogubljenja pristane raditi kao doušnik. Nakon što mu je ekspresno dostavio prave krivce, Henry je toliko impresioniran da ga odluči trajno angažirati za čišćenje pariških ulica od najopasnijih kriminalaca. Vidocq u tu svrhu okuplja malu, ali efikasnu grupu suradnika koju čine ličnosti različitog društvenog porijekla i političkih stavova, te čije vještine Vidocqu dobro dođu kada se ponovno suoči s Maillardom, koji je nakon puštanja iz zatvora stvorio vlastiti krininalni imperij.

Režiju je potpisao Jean-François Richet, sineast kojemu ovo nije prva filmska biografija živopisne ličnosti iz francuskih crnih kronika, odnosno koji je našoj publici poznat po epskom dvodijelnom filmu Državni neprijatelj broj 1, gdje je glavnog protagonista, kao i ovdje, tumačio Vincent Cassel. S obzirom na to, kao i na za europske standarde basnoslovan budžet od 22 milijuna eura, moglo bi se pomisliti kako bi bila riječ o impozantnom ostvarenju. I, na prvi pogled Vladar Pariza tako uistinu izgleda kao spektakularan film u koji nije uložen samo veliki novac, nego i veliki trud, a koji se najviše može vidjeti u pažljivom i detaljnom rekonstruiranju Pariza od prije dva stoljeća. To uključuje kako kostime, rekvizite, tako i različite lokacije, od sirotinjskih četvrti, prepuinih tržnica i ulica, pa sve do carskih palača. Vladar Pariza, međutim, iskazuje daleko manje truda uloženog u scenarij. Fascinatna priča o Vidocqu je tako svedena na hrpu klišeja posuđenih iz sijaset hollywoodskih zatvorskih i gangsterskih filmova, pri čemu se osnivač moderne kriminalistike u borbi protiv zločina koristi mnogo prizemnijim metodama nalik na one koje je 1970-ih koristio Charles Bronson. Iako Richet s vremena na vrijeme prikaže talenta u scenama oružanih obračuna, oni se uglavnom svode na prilično brze i s vremenom monotone likvidacije hicem iz kubure u glavu. Čak je i završna scena, koja se odvija u podzemnom brlogu glavne pariške bande, pomalo razočaravajuća, isto kao što je i Vidocqov obračun s glavnim negativcem antiklimaktičan. Koliko je film klišejiziran najbolje svjedoči to što čak i manje iskusni gledatelji neće imati problema pogoditi sudbinu Vidocqove suradnice i ljubavne partnerice, a čiju nezahvalnu ulogu tumači škotska glumica Freya Mavor.

Od nje je mnogo poznatija Olga Kurylenko, a čija je uloga mnogo bolji indikator nedostataka filma. Njen lik skorojevićke aristokratkinje koja s istom lakoćom manipulira pariškim gangsterskim šljamom i Napoleonovim ministrima zapravo ne služi ničemu osim kso izgovor da se prikazuju haljine iz napoleonske ere, odnosno pažljivo rekonstruirane lokacije. S druge strane, lik Napoelonovog ministra unutarnjih poslova Foucheta, a kojeg tumači Fabrice Luchini, u nekoliko kratkih scena daje vrlo dobar povijesni kontekst zbivanjima oko Vidocqa, ali je tragično neiskorišten. Završna scena, u kojoj Vidocq prolazi kraj desetina, a potom tisuća Napoleonovih vojnika, je zbunjujuća i nema nikakav smisao, osim, možda nastojanja da se zagriju srca fanatičnijih bonapartista među ciljanom publikom. U mnogo čemu se Vladar Pariza, usprkos uglavnom dobre izvedbe,čini konceptualno promašenim, odnosno nedovršenim, pa je teško oteti se dojmu da je riječ o malo previše podebljanoj pilot-epizodi TV-serije koja, na žalost, neće biti nikada snimljena.

VLADAR PARIZA

(L’EMPEREUR DE PARIS)

uloge: Vincent Cassel, Freya Mavor, Denis Ménochet, August Diehl, James Thierée, Patrick Chesnais, Olga Kurylenko, Fabrice Luchini, Denis Lavant

scenarij: Eric Besnard

režija: Jean-François Richet

proizvodnja: Gaumont, Francuska, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10