RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Umjetnik (2011)

 

Jean Dujarin avec son Oscar pour le film "...
(izvor: Arash Derambarsh)
UMJETNIK
(THE ARTIST)
uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo, James Cromwell, John Goodman, Penelope Ann Miller
scenarij: Michel Hazanavicius
režija: Michel Hazanavicius
proizvodnja: La Petite Reine, Francuska 2011.
trajanje:  100 '

Kao što ljeti blockbusterima nastoji izmusti novac od publike s najnižim kriterijima, ukusom i intelektualnim sposobnostima, tako se Hollywood u zimskoj sezoni nagrada za to nastoji iskupiti larpurlartističkim snoberajem i dijeljenjem priznanja filmovima samo zato što su “drukčiji”. Zlobnici bi i pobjednika ovogodišnje “oskarovske” utrke – francuski film Umjetnik – mogli okarakterizirati kao manifestaciju sličnog fenomena. Oni još zlobniji bi to što se film bavi samim Hollywoodom, odnosno njegovim “zlatnim dobom” 1920-ih i 1930-ih, protumačili kao nostalgiju uzrokovanu nesposobnošću prilagodbe suvremenom digitalnom dobu, odnosno gerontokratskim karakterom losanđeleske Akademije, koja se po starosti članova može usporediti s CK KP Sovjetskog Saveza prije Gorbačova.

 

Negativnim reakcijama na “oskarovski” spektakl je kumovala predvidljivost ishoda utrke za zlatnim kipićima. Čim se na kanskom festivalu Umjetnika dohvatio Harvey Weinstein, priča je bila završena; mjesecima unaprijed se znalo da će njegov lobističko-propagandni stroj neumoljivo satirati svu konkurenciju te tako donijeti drugi “Oscar” zaredom nakon Kraljevog govora. O tome da li je “Oscar” za Umjetnika nezaslužen se može raspravljati, ali se isto tako mora priznati da novi trijumf producenta zbog koga Hollywood danas zovu “Harveywoodom” izgleda drukčije od prethodnog.

 

Najveće zasluge za to treba pripisati autoru Michelu Hazanaviciusu koji holivudsku nostalgiju nije iskoristio samo kao temu, nego kao i koncept. Priča o zvijezdi nijemih filmova Georgeu Valentinu (Dujardin) izgleda upravo onako kao što bi izgledao holivudski film napravljen 1920-ih; dakle film koji je crno-bijeli, u formatu slike 4:3 i, što je najvažnije, bez izgovorenog dijaloga. Hazanavicius se pobrinuo da se hommage zlatnom dobu nijemog Hollywooda iskaže ne samo u tehničkom, nego i u sadržajnom smislu. Ton filma je gotovo bezobrazno sentimentalan, a priča potpuno uprošćena u svojoj melodramatičnosti.

 

Hazanaviciusu odlazak u filmsku prošlost, zapravo, i nije predstavljao takav problem, s obzirom da su njegova dva prethodna ostvarenja – filmovi o tajnom agentu OSS 117 – bili izuzetno uspješne parodije špijunskih filmova, odnosno klasičnih bondijada iz 1960-ih. Dujardin, koji je u njima bio “skidao” Conneryja, se u slučaju Umjetnika pokazao kao savršen izbor; ne samo što je uspješno utjelovio lik temeljen na Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu i drugim nijemim velikanima, nego mu je pružio efikasnu kombinaciju humora, šarma i patetike. Slično se može reći i za Hazanaviciusovu suprugu Bérénice Bejo koja tumači Valentinovu mladu, šarmantnu i zvučnom filmu bolje prilagođenu kolegicu Peppy Miller. Dujardin i Bejo, koji su već bili surađivali pod Hazanaviciusovom palicom, djeluju kao sjajan par. Možda čak i previše sjajan, s obzirom da su zasjenili svoje američke kolege čije će se epizodne uloge bolje pamtiti po šminki nego likovima koje su tumačili.

 

Koncept Umjetnika je sjajno osmišljen te vrlo dobro realiziran, iako ne savršeno. U nekim se dijelovima film doima prerazvučen, a uz izvrsnu originalnu glazbu Ludovia Bourcea nije bilo potrebe za korištenjem teme Bernarda Herrmanna iz 1950-ih koju će filmofili – upravo ona publika kojoj je ovaj film namijenjen – bez problema prepoznati kao anakrono strano tijelo. Ti sitni nedostaci su, međutim, mala cijena za užitak u filmu koji predstavlja najboljeg “oskarovskog” pobjednika nakon dugog vremena i primjer holivudske “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)