Oznaka: Jaume Collet-Serra

RECENZIJA: Noćna potjera (Run All Night, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada se Hollywoodu danas proizvode akcijski filmovi – oni “pravi”, gdje glavna atrakcija nisu imena na naslovnicama strip-magazina ili CGI – njihovi producenti se moraju suočiti s problemom vezanim uz određene estetske parametre koje je današnjoj popularnoj kulturi velikim dijelom nametnuo sam Hollywood. Naime, akcijski film je još uvijek prvenstveno namijenjen muškoj publici koja očekuje muškog protagonista, ali bitno različitog od onoga što Hollywood inače nastoji “prodati” kao muškarca. U akcijadama danas tako teško prolaze nježni androgini manekeni (inače sasvim adekvatni za romantične komedije ili filmove namijenene šiparicama), isto kao i steroidima groteskno nabildane hrpe mišića. Za akcijski film koji nastoji imati kakve-takve veze sa stvarnim životom, potrebno je nešto drukčije. Odgovor na to pitanje je, po svemu sudeći, dao Liam Neeson, i to tako da je kao akcijska zvijezda modernog doba nametnuo u godištu kada se u nekim drugim zemljama ili profesijama odlazi u mirovinu. Upravo je starost, odnosno umorni izgled koji odaje bogato iskustvo preživljavanja ono što Neesonu daje dovoljno uvjerljivosti da ga publika prihvati kao stroj za razvaljivanje hordi negativaca. Ta osobina je posebno naglašena u njegovom najnovijem filmu Noćna potjera.

Neeson u ovom filmu po treći put nastupa pod redateljskom palicom Jaumea Collet-Serre (prethodna dva filma su bili Ukradeni identitet i Non-stop). Slično kao i u Non-Stopu, protagonist koga tumači Neeson film započinje pokazujući sklonost prema alkoholu. Razloga za to itekako ima, jer Jimmy Conlon, usprkos toga što je tokom godina u krugovima irskih gangstera u Brooklynu izgradio reputaciju vrhunskog ubojice, a istovremeno ostao na slobodi i životu, Božić dočekuje usamljen. Njegov sin Mike (Kinnaman) ga se odrekao i  pokušava vlastitu obitelj prehraniti na pošten način, kao vozač limuzine. Jimmyju utjehu pokušava pružiti Shawn Maguire (Harris), njegov najbolji prijatelj i šef, koji je zahvaljujući Jimmyju uspio od ulične barabe postati “ugledan poslovni čovjek” koji se kloni poslova s drogom. Shawnov vlastiti sin Danny (Holbrook), međutim, nije dobro naučio očeve lekcije, što dovede do krvoprolića, a stjecajem okolnosti upravo Mike vidi nešto što nije smio. Danny, naravno, nastoji ušutkati Mikea, ali ga prije toga ubije Jimmy. Otac i sin su sada prisiljeni bježati ne samo od osvetom vođenog Shawna i njegove bande, nego i od policije uvjerene da su Conlonovi odgovorni za zločine.

Ako se usporedi s prethodna dva Collet-Serrina filma s Neesonom, Noćna potjera se, sa svojim ne baš previše originalnim zapletom ili likovima, doima mnogo banalnije. Ukradeni identitet je koristio hitchcockovski motiv “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Non-stop je imao mjesto i vrijeme radnje ograničen na putnički zrakoplov u letu. Scenarij Brada Ingelsbyja, pak, koristi gotovo arhetipske klišeje gangsterskog filma – najbolji prijatelji koji završe na suprotnim stranama, mlade generacije gangstera koje se nastoje obogatiti na brzinu uz katastrofalne posljedice, ostarjeli ubojica prisiljen još jednom primjenjivati svoje vještine, motiv iskupljenja i zaštite obitelji. Collet-Serra je vjerojatno svjestan da će barem dio publike zbog svega osjetiti određeni deja vu, pa to nastoji nadoknaditi time da se filmu daje specifični ugođaj i cool izgled. Pri tome su možda najzanimljiviji kadrovi New Yorka iz zraka koji ekstremnim zumiranjem premještaju mjesto radnje na različite četvrti grada, a pri čemu se prikazuje njegova etnička i ekonomska raznovrsnost. Collet-Serra tako režira nekoliko prilično efektnih akcijskih scena na različitim lokacijama – automobilsku potjeru na ulici, bijeg kroz metro i iz nebodera sa crnim stanarima te oružani obračun u irskom pabu.

Glumačku ekipu, s druge strane, previše ne smeta ni jednodimenzionalnost njihovih likova. Neeson bi i mnogo složeniji lik odglumio zatvorenih očiju; najbolje su, međutim, scene u kojima nastupa s prilično raspoloženim Harrisom, čija starost postaje prilično vidljiva ako se u obzir uzme da je sličan lik irskog gangsterskog bosa prije četvrt stoljeća tumačio u State of Grace. U društvu takvih teškaša svi ostali moraju izgledati kao druge violine, a što uključuje i Joela Kinnamana (poznatog po zlosretnom remakeu Robocopa i isto tako zlosretnom američkom remakeu danske serije Ubojstvo), čiji se lik učinilo pozitivcem na nimalo suptilan način – ne samo što očajnički nastoji prehraniti suprugu i dvije dražesne kćeri, nego i besplatno trenira boks i služi kao mentor crnom dječaku. Kinnaman izgleda čak manje impresivno od gotovo neprepoznatljivog Nicka Noltea u cameo nastupu protagonistovog starog ujaka.

Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva, pa i zabavna, Noćna potjera na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike. Glavni krivac za to je upravo Collet-Serra, i to zbog odluke da film počne prologom koji više nego jasno sugerira krajnju sudbinu protagonista. Kada preko flashbacka radnja stvarno započne, gledatelji neće imati problema pobrati konce. Isto kao i što lik “opakog” i “tehnološki orijentiranog” superubojice (čiji lik tumači reper Common) izgleda kao prilično umjetan način da se Neesonu da nekakav ozbiljan protivnik. I, naravno, završni obračun nekako uspije iznenaditi inače iskusnog protagonista, ali ne i publiku; njegov krajnji ishod nije u pitanju. Da nije takve strukturne pogreške koja je učinjena na samom početku, Noćna potjera bi bila daleko bolji film. S druge strane, fanovi Liama Neesona se mogu tješiti da će, s obzirom na dosadašnju praksu, biti još dosta prilika da se za Noćnu potjeru iskupi.

NOĆNA POTJERA

(RUN ALL NIGHT)

uloge: Liam Neeson, Joel Kinnaman, Common, Ed Harris, Boyd Holbrook

scenarij: Brad Ingelsby

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Warner Bros,  SAD, 2015.

trajanje: 114 ‘

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Non-Stop (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Još uvijek nerazjašnjeni nestanak malezijskog Boeinga 777 je stvorio priču koja ne silazi sa svjetskih naslovnica, ali također poslužio i kao besplatna reklama za Non-stop, najnoviji filmski triler čija je tema prilično bliska sve glasnijim špekulacijama o sudbini iščezle letjelice. Takav splet slučajnosti je prilično dobro došao njegovim autorima, s obzirom da bi inače od najvećeg dijela publike i mainstream kritike bio unaprijed otpisan kao bezlični konfekcijski proizvod te utonuo u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Odnosno, mogao je završiti kao Ukradeni identitet, triler u kome je španjolski režiser Jaume Collet-Serra prvi put surađivao s Liamom Neesonom, sjevernoirskim glumcem koji se posljednjih godina prilično trudi da postane Charles Bronson našeg doba. Isti se tim, kome se priključio i Joel Silver, legendarni producent akcijskih filmova, okupio i za Non-stop.

Neeson u filmu tumači lik Billa Marksa, američkog federalnog zračnog šerifa, odnosno agenta zaduženog za zaštitu putničkih zrakoplova od terorističkih napada. Marksa život nije pretjerano mazio, te od poslovnih i osobnih trauma utjehu nastoji pronaći u boci. Svi njegovi problemi se, međutim, učine ništavnima kada usred leta od New Yorka za London primi poruku u kojoj nepoznati pošiljatelj prijeti kako će svakih dvadeset minuta ubiti po jednog putnika ukoliko se na njegov bankovni račun ne isplati 150 milijuna dolara. Marks se suočava sa situacijom u kojoj mora prvo otkriti da li je riječ o nečijoj neukusnoj šali, a kada se ispostavi da je prijetnja stvarna, mora otkriti koji je od mnogobrojnih putnika ubojica. Problem je u tome što njegova istraga, kao i napori da izbjegne paniku među putnicima, stvaraju nelagodu i paranoju, pa na kraju i putnici i Marksovi pretpostavljeni na zemlji postanu uvjereni da se zračni šerif odmetnuo i u vlastitoj režiji orkestrira otmicu zrakoplova.

Osnovna ideja filma – koju su osmislili John W. Richardson i Chris Roach – je prilično jednostavna, a na prvi pogled izgleda kao “sašivena” za prvoklasni triler. Radnja je vremenski i prostorno ograničena, a zaplet koristi klasičnu “whodunitt” tehniku kriminalističkog žanra, odnosno protagonista koji mora pronaći tajanstvenog zlikovca. Ono što Non-stop izdvaja od sličnih trilera jesu naznake društvene relevantnosti, odnosno često referenciranje 11. rujna i dilema koje je taj traumatični dan nametnuo suvremenim društvima. S jedne strane imamo državni aparat, koja si pod parolom nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma oboružao donedavno nezamislivim ovlastima i tehničkim sposobnostima da “iščeprka” najintimnije detalje o svakom čovjeku. S druge strane se sav taj represivni aparat može itekako zloporabiti, kako od sigurnosnih djelatnika koji se njime koriste za privatne potrebe, ali i od zlikovaca koji paranojom i birokratskim procedurama mogu manipulirati upravo tako da izazovu katastrofu koju je država morala spriječiti. Zanimljiv motiv scenarija predstavlja i suvremena tehnologija, odnosno naviknutost današnjih ljudi da, oboružani svakojakim gadgetima budu 24/7 informirani o svim mogućim događajima; u slučaju protagonista to za posljedicu ima ne samo poteškoće u nastojanju da spriječi paniku, nego i to da postane ekspresno proglašen krivim od strane medija. 

Ti intrigantni motivi scenarija su, na žalost, kompromitirani komercijalnim imperativom prema kojima je Liam Neeson prije svega akcijska zvijezda. To znači da je publika u kino-dvorane došla gledati Ramba, a ne Herculea Poirota te da će tvorci Non-stopa film započeti kao triler, a završiti kao akcijadu u kojoj, po običaju, Neesonov lik koristi šake umjesto mozga kako bi negativce rasturio kao beba zvečku. Svemu tome treba pridodati i obvezne pucnjave, eksplozije i dramatičnu završnicu, pri čemu je kompromitirano svako nastojanje da film bude uvjerljiv. To također uključuje i negativce, čiji se plan doima demonski složenim i efektnim, ali za koje se na kraju ispostavi da su patetične “lujke” s prilično upitnim i ne baš previše uvjerljivim motivima za svoj zločin. 

Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.  Marksov alkoholizam i traume predstavljaju dovoljnu varijaciju na temu tako da Neeson može prikazati malo više svojih glumačkih sposobnosti nego inače. Potreba za velikim brojem sumnjivaca je, pak, pred ekran dovela i veliki broj vrlo sposobnih karakternih glumaca koji, s različitim uspjehom, nastoje izvući maksimum iz likova. “Oskarovka” Lupita Nyong’o tako nije ostavila neki dojam u ulozi stjuardese, za razliku od Michelle Dockery koja je mnogo efektnija kao njena kolegica koja sve vrijeme, usprkos očiglednog straha i nepovjerenja prema Marksu, nastoji zadržati profesionalni stav. A i Collet-Serra je, sve do završnice kojom dominiraju pirotehnika i CGI, obavio prilično dobar posao kao režiser. Joelu Silveru ovo nije naslov u filmografiji kojim će se moći posebno ponositi, ali niti pretjerano sramiti. NON-STOP

uloge: Liam Neeson, Julianne Moore, Scott McNairy, Michelle Dockery, Nate Parker, Jason Butler Harner, Anson Mount, Lupita Nyong’o

scenarij: John W. Richardson, Chris Roach & Ryan Engle

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Silver Pictures/Canal Plus/Universal, SAD/Francuska, 2014.

trajanje: 106 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Opasnost iz dubine (The Shallows, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Velike i korisne stvari mogu nastati iz pobuda koje bi mnogi, proglasili najblaže rečeno, trivijalnima. Tako se priča da je Internet Movie Database, danas vjerojatno najvažniji i najpouzdaniji izvor podataka o filmskoj djelatnosti na svijetu, prije četvrt stoljeća nastao tako da su geekovi na tadašnjem primitivnom Internetu (koji su u 99,99 % slučajeva bili mladi i napaljeni muškarci) počeli raspravljati koja je od popularnih filmskih glumica ljepša te počeli organizirati podatke radi referenci i boljih argumenata za raspravu. Slične stvari se događaju i ova, navodno prosvjećenija i politički korektnija vremena. Argument za to bi mogao predstavljati The Shallows (doslovno “Plićak”), hollywoodski film čiji su naslov naši distributeri s uobičajenom dozom “produhovljenosti” i preciznosti preveli kao Opasnost iz dubine. Iako je nezahvalno špekulirati o tome kako je taj film nastao, postoji velika vjerojatnost da je njegov začetak bilo ideja o cjelovečernjem filmu čiji je protagonist mlada i privlačna žena koja se skoro sve vrijeme na ekranu nalazi odjevena u bikini.

Heroina filma, koju tumači Blake Lively, je Nancy Adams, američka turistica koja je došla u Meksiko, prije svega zato da pronađe usamljenu skrivenu plažu o kojoj je pričala nedavno preminula majka, a na kojoj je bila doznala da je trudna. Nancy je također strastvena surferica te je oduševljena s plažom gdje joj valovi omogućavaju da uživa u svojoj omiljenoj aktivnosti. No, dojam kvari dolazak lešine uginulog kita koja kod sebe privlači galebove, ali, na kraju, i neke mnogo veće i opasnije primjerke oceanske faune. Nancy to shvati tek kada je napadne i ugrize velika bijela psina, od koje će tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti uspjeti pobjeći te pronaći utočište na jednoj hridi. To je, međutim, tek početak problema, s obzirom da do kopna odakle bi trebala potražiti pomoć treba doplivati, a što morska neman strpljivo čeka kako bi dovršila svoj posao. Nancy je prisiljena koristiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bi pokušala preživjeti, a osim morskog psa se mora suočiti sa žeđi, dehidracijom i iscrpljenošću.

Scenaristu Alexanderu Jaswinskom se mora odati priznanje zbog toga što je ideju, koja na prvi pogled izgleda tek kao izgovor za cjelovečernji modni foto session Sport Illustrateda, uspio pretvoriti u punokrvni i, može se komotno reći, efektni triler o preživljavanju. Misao vodilja pri svemu tome je trebala biti jednostavnost, a tome se priklonio i španjolski režiser Jaume Collet-Serra, specijalist za žanrovska ostvarenja. Nancy je jedini lik u filmu, i gotovo sve vrijeme se zbivanja i radnja prate iz njene perspektive. Izuzetak je sam početak, odnosno scena u kojoj se pronađe GoPro kamera sa snimkama čiji sadržaj, u najboljoj tradiciji found footagea, sugerira završnicu daleko od konvencionalnog hepi enda. Collet-Serra odmah nakon toga potpuno mijenja ton, odnosno Nancyn dolazak i boravak na plaži prikazuje kao idiličan izlet, bez ikakvih lažnih najava opasnosti i užasa; umjesto toga vrlo inteligentno koristi priliku da gledatelje upozna za geografskim okolnostima koje će igrati izuzetnu ulogu u završnici, isto kao i time da je Nancy atletski sposobna, ali i kao bivša studentica medicine opskrbljena određenim znanjem i vještinama koje će joj omogućiti preživljavanje. Filmofilima će posebno u oči upasti posvete Spielbergovim Raljama; to uključuje i znamenitu početnu scenu pa se tako Opasnost iz dubine može shvatiti i kao pokušaj odgovora na pitanje što bi bilo da je završila drukčije, odnosno da je zlosretna kupačica uspjela pronaći privremeno utočište na plutači. Kao zanimljivo rješenje se javljaju i Nancyini monolozi, koji na prilično efektan i uvjerljiv način publici pokazuju njeno razmišljanje, odnosno pomažu da shvate kako pokušava riješiti svoj problem jednom kada se nađe sama samcata na hridi.

Problemi za film, međutim, nastaju u drugom dijelu filma, kada se Nancy suoči s nemani, čiji se postupci – nastojanje da se vreba i pojede relativno sitan živi plijen kada u blizini pluta hrpa kitovog mesa – ne čine previše uvjerljivima. Horor i drugi klišeji se javljaju i u likovima nekolicine zlosretnih Meksikanaca koji će se, poput junakinje, naći na istom mjestu, ali će doživjeti bitno različitu sudbinu, odnosno kao scenarističko topovsko meso demonstrirati što čeka Nancy ako počini kobnu pogrešku. Pomalo nepotrebnim se čini i podzaplet koji Nancy opisuje kao traumatiziranu preranom smrću majke, odnosno cijelu pustolovinu svodi na njeno nastojanje da metaforički pobijedi svoje demone, ponovno pronađe sebe i nastavi prekinuti studij medicine. Najgora od svega je, pak, završnica koja se pretvara u orgiju specijalnih efekata i koja svojom neuvjerljivošću kvari dojam. Srećom, ne toliko bitno da potpuno pokvari druge kvalitete, pa se zbog svoje kratkoće, jednostavnosti i neotkrivanja tople vode Opasnost iz dubine može preporučiti čak i onim gledateljima koji previše ne mare za prizor Blake Lively u kupaćem kostimu.

OPASNOST IZ DUBINE
(THE SHALLOWS)
uloge: Blake Lively
scenarij: Anthony Jaswinsky
režija: Jaume Collet-Serra
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 6/10