RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Zločesta učiteljica (2011)

Cameron Diaz receiving her star on the Hollywo...
Cameron Diaz (Izvor: Wikimedia Commons)
ZLOČESTA UČITELJICA
(BAD TEACHER)
uloge: Cameron Diaz, Justin Timberlake, Lucy Punch, Jason Segel
scenarij: Lee Eisenberg & Gene Stupnitsky
režija: Jake Kasdan
proizvodnja: Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  92'

Na pojedinim američkim fakultetima nije rijetkost da brucoši, kada im se kaže da nešto pročitaju, u slova gledaju kao tele u šarena vrata. Takvi “ekscesi” se često tumače kao simptom tragičnog pada kvalitete obrazovanja u Americi. Riječ je o stvarnom problemu, koji je, između ostalog, prošle godine bio predmetom zapaženog dokumentarnog filma Waiting for Superman. Za scenariste Leeja Eisenberga i Gene Stupnitskog je školski sustav suvremene Amerike tek zanimljivo mjesto radnje za naoko subverzivnu, a ipak prilično rutinsku komediju Zločesta učiteljica.

Ideja za glavni element scenarija – protagonist kao prosvjetni radnik lošiji i od obrazovnog sustava koji stvara armije nepismenih i neukih gubitnika – je vjerojatno izgledala dobro na papiru. Na ekranu je realizirana u obliku Cameron Diaz koja tumači lik Elizabeth Hasley, nastavnice u jednoj čikaškoj školi koja svoj posao shvaća toliko “ozbiljno” da joj je najnormalnija stvar pušiti marihuanu u školskom dvorištu ili piti i spavati usred školskog sata. Na samom početku to ne bi trebao biti problem, jer je Elizabeth pred udajom za bogatuna koji bi joj trebao riješiti sve egzistencijalne probleme. Kada ta veza propadne, privremeni posao nastavnice postaje stalan, a učiteljska plaća nije dovoljna za nove silikonske grudi – za je koje Elizabeth uvjerena da predstavljaju nužno oruđe u lovu na novog “sponzora”. Stoga svoj položaj nastoji zloupotrijebiti na sve moguće načine, bilo kroz pronevjeru, bilo kroz zavođenje naivnog, ali bogatog zamjenskog učitelja Scotta Delacortea (Timberlake). On, pak, postaje metom zanimanja idealističke ali ekscentrične nastavnice Amy Squirrel (Punch) te se između dvije žene javlja suparništvo.

Cameron Diaz je imala sreću da uz atraktivan fizički izgled posjeduje i dobar komičarski talent, koji joj je prilično dobro poslužio u karijeri. Ovdje je, međutim, nemoćna kada se suoči s loše napisanim likom. Elizabeth je zamišljena kao “loša” ne samo u tome što puši, pije i koristi rječnik dostojan “peškaruše”, nego i u tome što svojim karakterom, postupcima i moralom predstavlja lik koji bi u svakom drugom filmu bio negativac. Scenaristi i režiser Jake Kasdan (sin mnogo poznatijeg Lawrencea), međutim, očekuju da će se publika svrstati na njenu stranu bez obzira što su njeni postupci destruktivni prema kolegama, a još više prema nedužnoj djeci čiju sudbinu drži u rukama. S obzirom da je jednostavno zamisliti da bi itko od njenih kolega mogao biti gori nitkov od nje, prikazani su kao potpuni idioti. U tome je možda najgore prošao Justin Timberlake, kome će uloga metiljavog nastavnika bitu jedna od najnezahvalnijih u karijeri, a scena simuliranog seksa jedna od najpatetičnijih među svim scenama koje nam je ove godine pružio Hollywood.

Gledatelji naprosto nemaju nijednog “normalnog” i “poštenog” lika s kojim bi se identificirali. Tome bi, po nekim normalnim kriterijima, trebala najbliža Amy koja pokušava uraditi nešto kao “pravu stvar”, ali je prikazana kao osoba sumnjivog duševnog zdravlja; usprkos tome, britanska glumica Lucy Punch pokazuje veliki komičarski talent u nezahvalnoj ulozi. Scenaristi, umjesto toga, kao najnormalniji lik uvode gojaznog nastavnika tjelesnog odgoja koga tumači Jason Segel (poznat po Preboljeti Sarah Marshall). No, on je ovdje sveden na svojevrsnu nagradu (anti)heroini kada ona, u skladu s nepisanim pravilima Hollywooda, doživi nikako objašnjenu niti opravdanu transformaciju od negativke u pozitivku.

Zločestoj učiteljici na ruku nisu išli ni ekonomski trendovi u stvarnom svijetu. Gledateljima, od kojih su mnogi posljednjih par godina proveli na birou za zapošljavanje, nije ugodno gledati lik bahatog državnog namještenika koji ima sigurno radno mjesto i prima plaću koja očito ne zaslužuje. To nije jedini slučaj Hollywooda u raskoraku sa stvarnim svijetom, ali je među drastičnijima.

OCJENA: 3/10